Pomogao je Dragan mnogim ljudima. Ono što je on rekao o sebi još 2009. godine ohrabrilo je mnoge koji se poput njega bore sa mentalnim bolestima da bez straha govore o svom stanju.
Kako kaže, broj hospitalizacija u više od 40 godina života ne pamti, te sa sigurnošću može da kaže kako je kroz proces dnevnog ili zatvorenog liječenja u psihijatrijskoj bolncii “Laza Lazarević” sigurno veći od 30. Prvi put je hospitalizovan kao maturant Matematičke gimnazije da bi posljednji put na zatvorenom odjeljenju bio prije dvije godine.
Prije bolesti bio je samo obični tinejdžer s Novog Beograda, koji je volio da čita, igra šah, imao talenat za fiziku i matematiku. O smislu života počeo je da razmišlja veoma rano, još prije prvog razreda osnovne škole.
Kako kaže, ništa do te četvrte godine srednje škole nije ukazivalo da ima mentalni poremećaj, da bi onda, u samo tri dana, njegovo psihičko stanje bilo pogoršano, te je zbog jednog ispada u javnosti započeo liječenje koje traje već četiri decenije.
– Bolest je počela javnim ispadom kada sam imao 17, 5 godina. Naime, niko vas neće dovesti u bolnicu ako nemate javni ispad, a ja sam žmureći prešao Terazije, vozila su kočila, svirala, na sreću, niko me nije zgazio, a u tom stanju u kom sam bio nisam reflektovao sve to. Nakon toga sam ušao u poslastičarnicu, na licu mi se vidjelo da mi nije dobro. Ušao sam unutra i otišao u njihove radne prostorije, popio čašu vode i izašao napolje. Nakon toga sam otišao u hotel ‘Moskva’ i samo sam se srušio dolje. Tu su pozvali Hitnu pomoć i prvo što su me pitali jeste da li sam šećeraš. Bitno je reći da je to bilo trećeg dana od kako mi nije bilo dobro. U početku nisu znali šta mi je, jer nikada ništa prije toga nisam imao nijedan simptom moguće bolesti. Na kraju su me odvezli u ‘Lazu Lazarević’. Dijagnoza je bila bipolarno afektivni poremećaj ili, kako su to tada zvali, manično depresivana psihoza – polako je uveo Dragan u svoju životnu priču.
Šta je prethodilo tome i šta je bio okidač ne zna ni danas.
– Samo znam da sam dva dana prije toga osjetio neko ogromno blaženstvo. Drugi dan sam u istom raspoloženju otišao školu, nisam imao nikakav ispad, on je došao tek trećeg dana kada sam otišao do grada, do Terazija, kao što sam već rekao, i tako je počelo – kaže nam Dragan, koji je uprkos svemu redovno završio Matematičku gimnaziju, i to sa odličnim uspjehom.
Uporedo sa maturom i diplomom Matematičke gimnazije, dobio je još jedan papir, onaj koji će ga pratiti sve do danas i koji će nekoliko puta promijeniti naziv – dijagnozu.
– Februara 1979. godine, u četvrtom razredu gimnazije, postavljena mi je dijagnoza – emocionalni poremećaj adolescencije, a sljedeća je bila manična depresivna psihoza. Od tada, svake godine sam išao u bolnicu – rekao je on
Porodica se trudila da zataška
Stigmatizaciju unutar porodice nije osjetio, ali su njegovo stanje krili skoro osam godina, uz izuzetak nekoliko osoba sa strane koji su znalli o čemu se radi, uključujući njegovog najboljeg prijatelja iz gimnazije, razrednika, kao i ostale prfesore u školi.
– Porodica se u početku trudila da se to zataška, da ne ide dalje od našeg stana. Na primjer, kad nam dođu gosti, odlazio sam u svoju sobu. Znate, kada sam počeo da pijem antipsihotike, počeo sam da dobijam kilograme, mijenjao mi se fizički izgled. Međutim, sve je to i dalje ostajalo u domenu porodice do trenutka kada sam jednog jula, nakon osam godina liječenja, izašao na ulicu obučen u bundu, nakon čega je došla Hitna pomoć i ponovo sam odvezen na hospitalizaciju. Tada je čitav komšiluk na Novom Beogradu, gdje sam u to vrijeme živio, saznao da sam bolestan. U samoj gimnaziji, nakon liječenja koje je trajalo mjesec dana, vratio sam se u klupu. Na savjet ljekara, da drugari ne saznaju šta se zaista desilo, rekli su mi da im kažem kako sam kardiološki pacijent – rekao je.
“Niko ti u oči neće reći da si lud”
Ipak, porodica, otac, majka i brat nikada ga nisu stigmatizovali. Naprotiv, od njih je imao veliku podršku i pomoć u svakom smislu. Što se tiče okoline, kaže da nikako ne zna šta su pričali iza njegovih leđa dok su mu se uljudno javljali u prolazu.
Ističe da je na prvom mjestu pobijedio autostigmu.
– Porodica te ne stigmatizuje, već okolina. Autostigma je kada se kriješ. Ljudi su kulturni, niko neće da ti kaže u lice ‘ludače’, ali šta ti pričaju iza leđa, to ne znaš. Postoji jedan naučni rad, pisao ga je doktor Kecmanović, koji govori o tome da je stigma konstanta i da se neće promijeniti, samo se prenosi s generacije na generaciju. Stereotipi najviše dolaze od ljudi koji nas ne poznaju, dok ljudi koji nas znaju, ne rade to, znaju nas. Ako sada počnemo da edukujemo ovu generaciju, po mom laičkom mišljenju, ima nade za sve one koje doloze poslije njih i za sve one koji se suočavaju sa zdravstvenim problemima sličnim mojim. Uslovi liječenja su se promenili, kao i zakoni o mentalnom zdravlju – istakao je.
Iako ga je bolest snašla u životnoj dobi kada je trebao da “poleti”, kaže da je svoje snove ispunio, jer, nikada nije sanjao o titulama ili materijalnim stvarima, već o duhovnom izdizanju. Sa sedam je počeo da trenira karate, sa deset godina je dobio crni pojas, da bi sljedeće godine prestao i posvetio se čitanju knjiga i spoznavanju onoga najbitnijeg – ljudske duše i smisla života.
Ističe da je disciplina ključna u tom procesu.
– Ljudi često prekinu na svoju ruku, i sam sam to radio, dva ili tri puta, iako mi je rečeno da to ne radim. Svaki put sam poslije nekog vremena ponovo bio u bolnici. Onda shvatiš – lijek djeluje i čovjeku je prijatno, dobro si. Dakle, to je najbitnija stavka, konstanta uzimanja terapije.”
Uprkos svemu, nakon završene srednje škole upisao je i fakultet, i to onaj koji važi za jedan od najtežih, elektrotehnički.
– Ja mogu da naučim šta god hoćete, ali ne mogu da se natjeram da sjednem da učim. Matematiku sam znao ako dobro još iz gimanzije, a to je na ETF najbitnije, tako da sam došao do treće godine, nije bio predmet koji nisam mogao da savladam, davao sam ispite, ali, kada sam došao do treće godine, odustao sam od studiranja – iskren je Dragan.
Disciplina, povjerenje i prihvatanje sebe
Kao ključnu ulogu u liječenju i držanju bolesti pod kontorlom, ističe tri ključne stvari, disciplinu, prihvatanje i povjerenje.
– Pogledam sebe i kažem – da, ja sam bolestan. Onda, doktor je moj najbolji prijatelj, on hoće da mi pomogne. Kako može da mi pomogne ako mu se ja ne otvorim? Kada sam javno počeo da govorim da sam bolestan, to je bila kruna, kraj. Ljekar uči kako da me liječi, a ja kako da me on liječi, kako da sarađujem, kako da prihvatim bolest, da ne smijem alkohol, da moram da spavam dobro, disciplina… – objašnjava sagovornik.
“Zdravi sa zdravima, bolesni sa bolesnima”
Već skoro dvije decenije u srećnom je braku sa suprugom koja takođe godinama uzima terapiju. Kako kaže, upoznali su se na žurki, gdje ga je ona momentalno prepoznala kao nekoga ko se liječi od mentalnog poremećaja, dok on nju nije.
– Psihijatri su nekada zabranjivali veze između bolesnih ljudi, već kao, zdrav sa bolesnim. Međutim, kasnije se ispostavilo da to ne radi baš tako. Zreli ljudi nađu zrele partnere, nezreli nezrele, a mi smo se našli, slično smo jedno drugom, obrazovanjem, pogledima na svijet, razmišljanjem. Danas vodimo računa o uzimanju terapije, uzimamo lijekove zajedno i jako smo disciplinovani u tome. U braku smo 18 godina, Bog nam djecu nije dao, ali smo srećni. Imali smo razne životinje, činčile, mačke, papagaje”, priča Jovanović.
Mladima koji se susreći sa sličnim mentalnim problemima kao on savjetuje da urade ono što i sam godinama koristi – disciplinu, povjerenje i prihvatanje toga da imaju problem. Ističe i da su mu se mnogi ljudi javili nakon što je njegov intervju za časopis Vreme iz 2013. godine zaživio na društvenim mrežama.
– Moraju da prihvate, moraju da imaju uvid u svoje stanje, da shvate da je doktor tu da pomogne i da je jedino on za to stručan. Ja sam starija generacija, mator čovek i društvene mreže me nisu promenile, ni formirale – rekao je on, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu