Mogla bih ga nazvati nostalgijom, ako nostalgija u sebi nosi i tragiku trenutka da se ne prihvata takvim kakav jeste nego mu smisao tražimo u mjestima koja su daleko, u licima kojih više nema ili mirisima koji su djetinjstvo. Nostalgija jedne nemoći iza spuštenih trepavica koja treba da nas odvede novim odgovorima.
Marsel Prust je u izgubljenom i pronađenom vremenu svoja sjećanja i osjećanja stavljao u dijalog ispitujući prisustvo minulog vremena u sadašnjem. Čulna preosjetljivost je postajala u njegovim romanima (U traganju za izgubljenim vremenom) rezervoar samorazumijevanja i utočište. Pošto se vrijeme fragmentira, tada se u prošlom vide naznake onog što čovjek postaje danas. Ta potka nostalgije pruža čitaocima izazov i ljepotu da se odmakne iz uobičajenog kruga misli i postupaka.
U ove divne praznične dane u rukama mi je još jedna knjiga koja me prisiljava da se pomjerim iz ugode uobičajenog štiva, ili da razmislim o horizontu očekivanja, i mogućnostima dolaženja do novih odgovora. Ta mogućnost se predočava u spremnosti našeg bića da zaronimo u sebe ispod kože, da otkrivamo njegovu sirovost, neobrađenost i da u tom svijetu istodobno vrištimo od gorčine i preneražavamo se od neslućenog sklada i miline. To je Knjiga nespokoja Fernanda Pesoa, pjesnika rođenog u Lisabonu 1888, koji za života u književnosti nije bio poznat, a danas ni svjetska ni portugalska književnost ne mogu bez njega. Knjiga nespokoja su refleksije hibridnog načina izražavanja sa odlikama intimnog dnevnika, filozofskih eseja i dijaloga. Njena moć je u svježini ideja koje se, u trenutku pažljivog čitanja, istrzavaju iz nekog svog apstraktnog ležišta, pobuđujući u nama smjelost da se direktno suočimo sa sumnjom i sa dijelovima svoga ja kojeg se stidimo.
Najčešće moje pribježište je u sanjanoj sebi, a Knjiga nespokoja upućuje da je i taj put potraga za novim odgovorima, put do novih kontakata mene sa mnom. Isto tako je i oblik testa da se preispitam gdje sam kada čekam u redu i nervoza mi obuzima svaki djelić tijela, ili kada nasumice tražim sadržaje na televiziji koji bi me zabavili. Gdje sam tada – u praznini, u zaglupljenosti ili u punoći mog trajanja.
Mi smo mnoge neradne dane pretvorili u dane dosade. U dosadi smo razoružani i dosada često nadjača obzire u nestrpljivim reagovanjima, koja su se otrcala od upotrebe. Učestalo pogrešno reagovanje na problem-situacije najčešće vodi nesamopouzdanju, opravdavanju svojih neuspjeha i udaljavanju od realnosti. Velika je sposobnost da naša reagovanja u svakom trenutku budu na ono što taj trenutak nosi. Svaki trenutak nosi beskrajnost mogućnosti, ali ih ograničavamo jasnoćom želje i cilja. Instiktivna inteligencija katkad nas odvede u položaj tragikomičnosti kada se od nas tražila drugačija vrsta odgovora, promišljena i racionalna. Učili smo da u našem mozgu postoje kočnice, usporavatelji na neke životne izazove, ali ta sposobnost da zastanemo, tj. da damo mogućnost novog odgovora traži napor. Napor koji iziskuje da tragamo i za izgubljenim vremenom, napor da potražimo Prusta ili Pesoa i da, ako budemo imali sreće, uđemo u raspravu sa njim, pa tako i sa sobom.
I onda se osvjedočimo koliko smo nevjerovatna bića. Iako smo ponekad danima pod teretom misli i obaveza, u nama nešto zaiskri i bez povoda postanemo srećni. Izlokvana uličica kojom najčešće prolazimo nije više ni uska ni siva, gužve u marketima postanu neka dobra misao koju osjetiš, pa, kad izađeš, srce zatreperi i počneš pjevušiti pjesmicu iz rane mladosti. I svi oni časovi nesigurnosti, ponavljanja u mislima nekih davnih svađa pošto je trebalo reći nešto drugo, rasprše se kao pjena od sapunice pred tom radošću kojoj je korijen u unutarnjoj strani vremena.
Autorka je profesorka u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu