Iako samohrana majka, ova odvažna žena sa hrabrim srcem i pripadnica “Kobri”- elitne jedinice koja ima posebno mjesto u Vojsci Srbije (VS), nije oklijevala ni tren u želji da spase život svom kolegi i dokaže da se najveće priče o požrtvovanju i junaštvu ne odigravaju se samo na bojištima, već i u arenama svakodnevnog života.
– Dušan je profesionalnu karijeru u VS, prekinuo nakon što mu je 2017. dijagnostikovana teška bolest. Morao je da se odrekne posla instruktora u Centru za obuku podoficira u Pančevu i ode u prevremenu penziju. Dugo je tražio donora. Intervencija je trebalo da bude izvedena u jednoj bečkoj klinici, a novac je obezbjedio vojni fond zdravstva. Rečeno mu je da dođe sa donorom. Govorio je da je mislio da će teže naći novac za Austriju nego donora, a ispostavilo se drugačije – priča Tamara Morović.
“Samo sam pomislila na njegove kćerkice”
Poslije nekog vremena, upitala ga je šta je uradio, a kada je čula da još uvijek nije našao donora, lampica u njenoj glavi sama se upalila.
– Očekivala sam da će mi reći da se vratio sa operacije. Kad mi je rekao da još traži donora, srce mi se steglo. Pomislila sam na njegove kćerkice Veru i Anu, da treba da rastu uz oca, kroz glavu mi je prošlo da smo ista krvna grupa, i – prelomila sam. Svjesno sam ušla u rizik. Hrabrost je duboko ukorijenjen impuls odgovornosti prema ljudima oko nas – kaže Tamara za Novosti.
Priprema za transplantaciju bila je puna izazova, ali i duboke povezanosti između dva ljudska bića koja su sticajem okolnosti djelila više od vojničke uniforme. Procedura je bila isprepletena složenim nitima medicinske birokratije. Sve se odvijalo sporije nego što su očekivali.
– Prijavila sam se na VMA. Počele su dugotrajne fizičke provjere, analize kompatibilnosti naših organa, išla sam na razne komisije. Dugo je trajao proces odobrenja zahtjeva za intervencijom u Austriji, a svaki trenutak za Dušana je bio dragocen. Na kraju su nas odbili zbog sumnje na razvoj mogućih komplikacija i etičke komisije koja je ustanovila da ukoliko donor i pacijent nisu u rodbinskoj ili emotivnoj vezi, što nismo, neće biti prihvaćeni za transplantaciju. Dušan je izgubio nadu, upao u depresiju. U očajanju, odlučio je da potraži pomoć u Turskoj. Ubrzo je stigao pozitivan odgovor iz bolnice. Prihvatili su operaciju, uz upozorenje da imam dva a ne jedan žučni kanal ali da to oni mogu da spoje. Dušan je bio presrećan kada je čuo da idemo – kaže ova žena u čijem srcu tinja vatra nesebičnosti.
Krajem aprila 2023. urađena je transplantacija
– Sjećam se osjećaja pobjede kad smo se probudili iz anestezije. Obe operacije su bile komplikovane. Moja je trebalo da traje četiri, a završena je poslije osam sati. Dušana su operisali duže, jer je bolest oštetila i druge organe. I pored neizdrživih bolova oboma nam je bilo puno srce. Vjerovali smo da smo uspjeli – govori Tamara, čiji snažan pogled svjedoči o dubokom ubjeđenju o snazi ljudske izdržljivosti.
Atmosfera u sobi u kojoj su ležali bila je prožeta čežnjom za životom i borbom sa sopstvenim tijelom.
– Noći su izgledale kao beskrajni okeani bola. Neumoljiv bol, stvarao je nevidljiv zid oko nas. Nismo imali snage za duge razgovore. Svaki naš uzdah i jauk postajali su dijalog. Djelili smo tišinu, bol i nadu – priča Tamara kroz suze koje su pokazale težinu neizgovorenih riječi koje su tih dana lebdjele u vazduhu.
Ipak, sudbina je imala drugačije planove
Tamara se vratila za Beograd posle mjesec dana. Očekivala je da će i Dušan doći brzo, jer je operacija uspjela. Nažalost, sudbina je htjela drugačije. Uprkos svim naporima i predanosti, on je preminuo.
– Dogodile su se neočekivane komplikacije, nezavisno od uspjeha transplantacije. Dušanu su počeli da otkazuju organi. Jedan po jedan. Posljednja je stala jetra – priča Tamara.
Ali, gubitak prijatelja nije kraj ove priče, već početak novog poglavlja. Dušanova porodica postala je i njena, a Tamarin hrabri čin most koji ih povezuje.
Dušanovi najbliži me prisvajaju kao najrođeniju, a i ja njih. Njegova supruga mi često govori da sam im podarila najljepšu godinu u životu. Svaki dan im je bio poklon, otkako sam im vratila nadu. Makar smo pokušali da zajedno dotaknemo cilj. Nije mala stvar kad ti neko u najtežoj situaciji ponudi ruku i iskreno obeća da će dati sve od sebe. Bar sam ih usrećila godinu dana. Bar sam im vratila nadu. Samo mi je žao što Dušana nema, on bi najbolje razumio šta mi se desilo – kaže Tamara za
Tamara je brzo obukla uniformu i vratila se na posao.
Bila je prva u klasi
Tamara je podoficir u Vojsci Srbije od 2010. Prethodno je završila Fakultet civilne odbrane, smijer bezbjednost a potom i specijalističke studije. Rođena je u Zrenjaninu, a odrasla u Priboju. Zahvaljujući ujaku koji joj je bio uzor odmalena je trenirala karate. Ostvarila je san, da bude pripadnik odreda vojne policije specijalne namene “Kobre”. Često učestvuje u sportskim takmičenjima, orijentiringu, Ocr i Trail trkama. Osvojila je niz medalja, a najdraži uspjeh joj je “Prvak Vojske Srbije u orjentiringu”. Kroz sve kurseve i obuke, koje je pohađala, bila je prva u klasi. Mama je dječaka Luke, koji, kada je riječ o sportskim aktivnostima, ide njenim stopama.
– Ostvarila sam većinu snova. Ostvarena sam i u poslu, i u privatnom životu, i kao majka. Radim posao koji volim i uvijek težim za postizanjem boljih rezultata – zaključuje Tamara.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu