Lijepo uređenu kuću, vrt pun cvijeća i zelenila, obližnje njive i šumarke penzioneri Zdravka i Mirko Kekenjeske, povratnici iz Njemačke, dijele s rodama. I naravno, sa svojom porodicom i svojim gostima.
Rode se zaista vraćaju na njihovo imanje. Uvijek. Nepogrešivo. Ne možeš pticama – svjetskim putnicima, podvaliti. Znaju oni ko je ko: ko je dobar čovjek, a ko obični folirant!
Svoje omiljene ptice Mirko i Zdravka dočekuju u proljeće, hrane ih, čuvaju, postavljaju na bandere i stubove okvire, da rode na njima lakše sagrade gnijezda, da se u miru i blagodeti razmnožavaju i raduju životu.
Štite ih od grabljivaca, liječe ih kad su povrijeđene ili bolesne, prate svaki njihov let po naselju, prebrojavaju mlade… A krajem avgusta ispraćaju na dalek put, u toplije krajeve.
– Volim rode oduvijek. U Vojvodini, u Bačkom Gradištu, gdje sam rođen i odrastao, bio sam okružen rodama. Tu ljubav uvijek sam nosio u sebi i tražio priliku da je iskažem – kaže Imre Kekenjeske, Mađar iz Vojvodine, kojem su nove komšije nadjenule ime Mirko.
Pa je i ostao Mirko. Što je, na kraju krajeva, samo prevod; Imre, na mađarskom znači Mirko: onaj koji se raduje miru.
Pa se Imre – Mirko prisjeća kako je, kad su električari u dvorištu mijenjali banderu, zamolio majstore da postave ram za gnijezdo koje je svojeručno napravio.
– U ram sam ubacio suvu vinovu lozu, kako bih privukao rode, i to je uspjelo – ispričao nam je Mirko, pokazujući veliku koloniju i puna gnijezda roda.
Ljubav prema ovim pticama Mirko je preneo i na suprugu Zdravku. Ona svakodnevno kupuje svježe girice za svoje rode.
– Rode me ujutro čekaju ispred vrata, u vrtu, da ih nahranim. Cijelo jato se ovde gnijezdi. Ovo je naša i njihova zajednička kuća. Sve rode koje ovdje lete, a ima ih mnogo, smatramo svojima. Sve rode u Bok Jankovcu su iz naših gnijezda, ovdje su se prve izlegle, pa se razmnožile u okolini – priča Zdravka.
Ona i njen Mirko prate svaki pokret roda, na zemlji, u gnijezdu ili letu, dok tragaju za hranom, leže na jajima, zaklanjaju mlade od vrućine ili oluje…
Svašta oni o rodama znaju. Recimo, da mlade rode imaju crni, a stare crveni kljun, da su ženke manje od mužjaka. A zanima ih i koliki put s jeseni prelaze, gdje lete i kojim koridorima…
Ljubav kao iz romana
A kojim je „koridorima“ Imre doletio u Bok Jankovac i postao Mirko? Koji su njega vjetrovi donijeli u Potkozarje?
Pa ljubav, naravno. Ona prava ljubav, za cijeli život. Ona ljubav koja, kao od šale, nadživi države i epohe, preživi ratove i ne haje za predrasude.
Imre Kekenjeske je, dakle, Mađar, katolik iz Bačkog Gradišta.
Zdravka Kekenjeske, rođena Gavrilović, je Srpkinja, pravoslavka iz Potkozarja. Nije to bitno za ovu priču, ali eto, pitaće se ljudi, pa da im i to ispričamo.
Bitno je da su se davne 1974. godine upoznali u Frajburgu, na zabavi kod Mirkovog prijatelja. Bila je to ljubav na prvi pogled.
– Imali smo zajedničko društvo, ali se do tada nismo poznavali. Bez obzira na manje jezičke barijere, nas dvoje smo odmah shvatili da smo jedno za drugo, i to zauvijek – priča Zdravka.
A njen suprug klima glavom. Ono što su mislili i osjećali te večeri, na toj zabavi, misle i osjećaju i danas, poslije pola vijeka zajedničkog života.
– Mnogo lijepih dana i godina smo prošli, a sve probleme rješavali smo zajedno. Ponosna sam na naš brak, jer se volimo i dijelimo iste vrijednosti – kaže Zdravka.
A Imre? Pa ne bi on došao u Bok Jankovac i postao Mirko da nije baš tako kako besjedi njegova supruga.
Neće one viršle, samo ribice
Mirka je, dakle, ljubav dovela u Gradišku, u Zdravkin rodni kraj, gdje su supružnici izgradili oazu penzionerske sreće i zadovoljstva. I dom za svoju porodicu. Ovdje žive njihova dva sina, kćerka i troje unučadi.
Iz Njemačke su došli 2009. godine, a Mirko je odmah, od prvog dana, osvojio simpatije novih komšija, naročito djece. U Bok Jankovcu on i Zdravka su omiljeni kod svih, bez obzira na vjeru i naciju.
Izgradili lijepu i modernu kuću, uredili dvorište i imanje, sve pod konac. Pored kuće je i njihov porodični zaštitni znak – roda od gipsa, koja svakom gostu, tokom cijele godine, svjedoči da je ovo imanje i dom mnogobrojnih roda.
Ovih ljetnih dana, kad ustane, Zdravka uvijek prvo daje doručak svojim rodama, pa tek onda sprema „fruštuk“ za supruga i sebe. Svoje ptičice hrani isključivo giricama, i ujutro i naveče.
– Pokušavala sam davati viršle, ali ne prihvataju – kaže Zdravka.
Čuj, viršle, pa ne možeš prevariti rode, nisu to ljudi!
Zdravka i Mirko mjesečno kupe 30-ak kilograma girica, a tu su i drugi troškovi za njihove leteće ljubimce, ali ljubav nema cijenu.
Kao balerine na ledu
– Iskopao sam bunar pored kojeg su uvijek dvije kante pune vode, da u svako doba rode mogu da se napiju i napoje mlade. Sve smo isplanirali i organizovali, ništa ne prepuštamo slučaju. Jednom se jedno gnijezdo zapalilo, od struje, a nekoliko mladih je izgorjelo. To nas je mnogo rastužilo i zato se borimo da se takvo zlo ne ponovi – priča Mirko.
I komšije su zavoljele njihove rode, a najviše im se raduju djeca, kojih je u Bok Jankovcu sve više. Mirko i Zdravka vjeruju da je narodno vjerovanje, da rode predskazuju rađanje i natalitet, sušta istina!
– Često sjedimo u dvorištu, sa djecom iz komšiluka, pa gledamo rode. Taj snažni let, ti graciozni pokreti, posebno na vjetru – izgledaju kao balerine na ledu – opisuje Zdravka.
U velikom jatu, koje kruži iznad kuće ili hoda po livadi, domaćini imaju i svoje posebne ljubimce, kojima su dali imena.
– To su Glorija i Borija, a najmanjoj rodi, koju liječimo, jer su je druge rode zlostavljale i izbacile iz gnijezda, dali smo ime Golijat. To ime je zapravo dala naša unuka. Imamo i malog Feliksa, kojeg posebno pazimo i mazimo – pričaju Zdravka i Mirko.
Kad rode zakasne
Ove godine rode su stigle 11. marta, zabilježili su u svom kućnom kalendaru taj radosni događaj. Prije nekoliko godina okasnile su čak dvije sedmice, te u Bok Jankovac sletjele 28. marta.
– Ove godine doletjele su ranije, vjerovatno zbog blage zime. Inače, na odlazak počnu da se pripremaju već sredinom avgusta, a krajem mjeseca i posljednje odlete. Jedne godine su nas napustile tek 29. avgusta, što je prilično kasno. Zaključili smo da je na to uticala mlada roda, koja se kasno izlegla, pa nije bila spremna za dugi let, ali su je roditelji, braća, sestre i druga pernata rodbina ipak pričekali – pričaju Zdravka i Mirko.
Kada rode odlaze, kada počnu da se pripremaju za putovanje, ovaj stari zaljubljeni par obuzme sjeta. Rastuže se, kao da im na daleke pute odlaze djeca, koju neće vidjeti cijele zime.
Ali, znaju Mirko i Zdravka da će se rode vratiti.
– Kada na kalendaru prebacimo list sa mjesecom martom, tada počinje naša radost iščekivanja povratka roda. Kad stignu, slete na kuću i dugo klepeću, javljaju nam se, a mi ih dočekujemo kao najdraže goste. Tada se ubrzo pare, popravljaju gnijezda, udarnički rade, ne gubeći vrijeme – opisuje Zdravka rituale ovih velikih i čovjeku privrženih ptica.
Potrebne bandere za gnijezda
U Mirkovom i Zdravkinom dvorištu i na obližnjoj njivi, gdje žele izgraditi selo za rode, potrebne su im bar tri dodatne bandere. Nema dovoljno mjesta za gnijezda i zato se ptice otimaju za stara gnijezda.
– Svakome ko bi nam pomogao u tome, mi bismo bili zahvalni, kao što smo zahvalni i komšijama, koje nam pomažu u ishrani i čuvanju roda – kažu Zdravka i Mirko.
Lijevak protiv grabežljivaca
Mirko je na drvenoj banderi postavio obrnuti lijevak od lima, kao efikasno sredstvo protiv grabljivaca.
– Jednom prilikom grdno smo se razočarali vidjevši da u jednom gnijezdu nedostaju dva ptića. Trčali smo Mirko i ja svuda uokolo, raspitivali se, gdje su rode, kamo su nestale, sve dok nam komšija, koji je čuvao ovce u blizini, nije kazao da je vidio kunu, koja se uspela na banderu i pokupila ptiće. Oboje smo plakali. Mirko je onda od lima napravio lijevak i postavio ga u obrnutom položaju, i od tada se više grabljivice sa zemlje ne mogu penjati u gnijezda – ispričala nam je Zdravka.
(Izradu ove reportaže podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu