Pred kupce je iznosila mlijeko, sir, kajmak, jaja, očišćene piliće, povrće…
Iza pune tezge, svojih proizvoda, ova vrijedna žena osviće četvrtkom i nedjeljom. Ne bira vrijeme, godišnje doba, ništa…
– Dolazim prije zore, u svanuće. Ako bi okasnila, nema ništa od prodaje. A onda, šta sam radila, ništa, gdje sam bila, nigdje – priča nam Marija opisujući svoje svakodnevne i dugogodišnje obaveze. Na pijacu u Gradišku najčešće je dovezu sin, snaha ili neko drugi od ukućana. Ima i dva unuka koje hvali, uvjerena da će oni, kao Marija i njen pokojni suprug nastaviti da kuće kuću.
– Svega mi imamo, puno dvorište mehanizacije, a staje su nam pune stoke. Obrađujemo zemljište, borimo se da od svoga rada živimo, da nikome ne kukamo i ne molimo se. Naša porodica i kuća je naša mala, ali vrijedna država. Ništa meni nije teško. Imam 200 kokoški, onda krave, svinje… Sadim i baštu, proizvodim, zajedno sa sinom, snahom i unucima, sve što uspijeva u našem plodnom i bogatom Lijevču – opisuje Marija svoje svakodnevne poslove.
Njen dan traje, kako kaže, od noći do noći, dok ne padne s nogu u duboki, ali kratkotrajni san. Bori se, ne posustaje i ako na plećima nosi sedamdeset godina.
Ni hladnoća, ni vrelina, ni kiša, pa snijeg i druge nepogode, nisu poremetile Mariju u njenoj svakodnevici, nisu je odvratile od pijace, od ranog ustajanja i borbe da težak, mukotrpan rad, unovči.
Ko hoće da radi, teoretiše Marija na temelju bogatog životnog iskustva, može dobro živjeti.
Ima hljeba
Ima hljeba, znate, od zemlje živi i crv i mrav, pa kako da ne može čovjek, optimista je Marija, i ako, kako za sebe reče u stihu, žena starija, ali puna vjere u žuljevite ruke.
– Za novac i za slobodu mora se uvijek boriti i ne odustajati, dok se ne izbori. Jeste, tačno je da odlazi omladina u svijet, priča se o tome, ali je isto tako istina da se i vraća. O tome se, po mome shvatanju, manje govori – ubijeđena je Marija Vuković.
A na pijaci u Gradiški, iza tezge, ispunjene domaćim proizvodima, ova vrijedna domaćica debatuje i sa mušterijama. Zora Vujčić, penzionerka od 90 ljeta, kod Marije često dolazi. Njihovo poznanstvo traje godinama.
– Upoznale smo se ovdje, preko sira i kajmaka, ako me razumijete. Prvo sam odabrala njene proizvode, prepoznala sam da su dobri, nije bilo potrebno da ih bilo ko hvali, pa ni Marija. Sada se redovno viđamo ovdje, kod nje kupujem, sa njom drugujem i vama sada sve njene riječi potvrđujem – ispričala nam je Zora.
Zapela i ona pa stihovi lete. Vedra je, rapsoložena, vesela…Poželjela je, potom, da ih fotografišem. Molbu su, njih dvije, obrazložile jednostavno.
– Mi pričamo sve što tebe interesuje, odgovaramo na tvoja pitanja i pokazujemo, sve ovdje, jedan po jedan proizvod. Deder i ti, uslikaj nas dvije, neka nas naši vide, pa smo kvita – šaljivo Zora Vujčić predloži šta nam valja činiti.
Zadatak je bio jednostavan, i naravno, ispunjen bez oklijevanja. Razišli smo se, poslije Marijinog odgovora o cijenama. To je glavna tema a mi je ostavismo za kraj, tako se nametnulo.
– Cijena ovih mojih proizvoda nije se mijenjala 30 godina… Malo su poskupili očišćeni pilići, dvije marke za 30 godina. Sada koštaju osam KM. Sir je šest KM, masni sirac 12 KM, kajmak šest KM… A sve poskupilo, pa de, računaj – kazala nam je Marija.
Na njeno pitanje, mada nama postavljeno, odgovorila je Zora Vujčić, i to kontrapitanjem pa odgovorom, u ime njih dvije a vjerovatno i ostalih koji slušaju naš razgovor.
– Da li to znači da smo poslije rata bolje živjeli. Sigurno je tako. Znam ja po svojoj penziji i po cijenama u prodavnicama. Ta, kako kaže Ranka Mišić, naša sindikalka iz Laminaca, ne može se odavno napuniti. Sve propalo, provalio se pod te korpe. Svako, opet, neka računa, kako mu pamet i situacija nalažu. Ajd’ zdravo. Da budemo zdravi, bar do stote, meni ne treba dugo – salutira Zora.
Svi se nasmijaše, iskreno, od srca, sa odobravanjem, pa svako svojim putem.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu