“Uskoro ću napuniti trideset devet. Nisam oženjen, nemam djecu, nemam ni djevojku, ni stan. Posao sam napustio i otišao u Kinu.”
Ovako svoju priču za Srpskainfo počinje Obren Bjelošević, mladi preduzimljivi čovjek koji se iz malene Banjaluke nedavno preselio u najmnogoljudniju zemlju na svijetu.
Iako su sve životne priče zaista lične i posebne, sudbina moje generacije, pa i onih pet godina starijih ili deset mlađih je prilično slična. Mnogi od nas su morali da krenu. Ali gdje i šta nas to čeka tamo? Evo, mene je put odveo u Kinu. Studirao sam vrijedno, povremeno sam i radio da bih mogao pokriti troškove studiranja, uz veliku pomoć roditelja, kao i strica. Dvanaest godina nakon završenog fakulteta imam osam godina radnog staža, godinu dana volontiranja u Češkoj i tri godine rada na crno. Uspio sam kupiti gitaru, bicikl i automobil star 20 godina. Dovoljno da imam bar nešto ostaviti kad krenem na put. Naravno, ljubav nosim sa sobom; to ne mogu ostaviti – ističe ovaj profesor filozofije i sociologije.
A, zašto je otišao? Nažalost, kao i mnogi naši ljudi prije njega – jer ovdje nije uspio ostvariti egzistenciju dovoljnu za osnivanje porodice. Da bi imao dom, moraš konačno da napustiš dom, rekao je na odlasku, a mnogi prijatelji su mu čestitali na hrabrosti da se otisne na tako dalek put.
U Kini sada gradi mrežu poslovnih kontakata za isporuku različitih roba iz Kine na naše tržište, a usput honorarno drži i časove engleskog.
Prvi masovan susret s Kinezima desio mu se već u Boingu 777 na aerodromu “Šeremetjevo” u Moskvi. Bio je to let za Hong Kong i tu je, priča, odmah otkrio da većina Kineza ne govori engleski jezik, a i oni koji govore nemaju baš širokog rječnika. Malo Kineza govori engleski tečno.
– Drugo saznanje je bilo da su Kinezi veoma “mekog temperamenta” i spremni su da pomognu, rekao bih da se stave na raspolaganje. Različiti su po tom pitanju od nas koji imamo jako “kratak fitilj” i potrošeno strpljenje. Kinezi mogu da pregovaraju, čekaju, oni to, rekao bih, cijene… Treće saznanje je da Kinezi u Kini nisu internacionalizovani kao mi u Evropi. Čak i u velikim gradovima nema mnogo ljudi tzv. bijele rase, i u nekoj mjeri naša pojava izaziva radoznalost kod određenog broja Kineza. U metrou ili na ulici će vas neko tajno slikati. Često će vam u prolazu reći “Hello” sa osmijehom i ponosni što mogu da ostvare bar malu komunikaciju s vama. Djeca koja masovno uče engleski su u stanju da vas pozdrave. Poneko od odraslih će vas pitati odakle ste i da li je vaša zemlja bogata. Čuli su da je Evropa bogata – prvi su Obrenovi utisci sa drugog kontinenta.
Kineze, dodaje, mnogo interesuje novac i trgovina, ali logika kojom se vode je posebna tema.
Mladi i visoko obrazovani Kinezi češće govore engleski, ali ne svi, možda 25-30 odsto njih. Oni poznaju evropski svijet do mjere da tamo živi mnogo različitih naroda koji govore različitim jezicima, a neki znaju i da je Srbija važna za koridor “Jedan pojas jedan put” i da je njihova zemlja tamo već prisutna sa investicijama u autoputeve i željeznice.
– Stariji se sjećaju Tita i Jugoslavije. Kada im kažem da je Jugoslavija imala oko 20 miliona stanovnika onda shvate da je to mala zemlja. Kada im kažem da je danas taj prostor podijeljen na šest država i da Srbiju pokušavaju dodatno podijeliti, nasmiju se kao da je neka šala u pitanju. Ne poznaju mnogo istoriju i geografiju, smatraju pametnim onoga ko to zna i cijene ljude sa znanjem – nastavlja priču ovaj Banjalučanin.
Na ulicama, tržnim centrima, metroima, restoranima… Kinezi mnogo koriste mobilne telefone. Mnogi igraju igrice ili gledaju nekakve slike, dopisuju se, čitaju… Ukupno, djeluju hipnotisani od toga.
Životni standard u Kini je ravan evropskom. Iako postoje još ljudi s niskim životnim standardom u manjim gradovima ili siromašnim četvrtima velikih gradova. Veliki broj Kineza živi vrlo pristojno, čak mnogo više od toga. Najnoviji skupi automobili su svugdje po ulicama. Postoje takođe i mnogi s malim motorima i skuterima. Ovo ostavlja utisak da nema srednje klase…
Život Kineza na trgovima ili u parkovima, koji su prostrani i lijepi, je vrlo aktivan. Pogotovo u večernjim satima muzika i kolektivni plesovi su stalna pojava. Ljudi različitih životnih dobi su tu. Pjevaju, plešu, kartaju, treniraju. Pogotovo plesovi uključuju velike grupe koje prelaze i stotinu ili više učesnika.
Kina je sasvim sigurno jedna od vodećih ekonomija svijeta. Ovdje već ima mnogo naših ljudi. Putuju, rade. Neki daju privatne časove engleskog, drugi su u trgovačkom poslu. Kina takođe nudi mogućnosti studiranja, naučnog usavršavanja, rada u arhitektonskim biroima i mnoge, mnoge druge mogućnosti.
– Ako bih sažeo sve rečeno, to bi zvučalo ovako: naše ljude ćete sresti gotovo svagde u svijetu, nerijetko one koje već poznajete ili su iz vašeg grada. Kina je jako velika i mnogoljudna zemlja koju je teško opisati i sve što kažete o Kini je samo vaše iskustvo pored miliona drugih iskustava. Ako ne uspijem ovdje, a mislim da ću uspjeti, odoh za Njemačku – zaključuje Obren Bjelošević.
Zavičaj
Kada će opet doći u Banjaluku još ne zna. Za godinu, dvije ili možda pet.
– Gdje god da krenemo nosimo u srcu svoj zavičaj i želimo da se vratimo jednom kad budemo u stanju osnovati svoj dom u svom zavičaju – poručuje ovaj mladi čovjek.
Sve je digitalizovano
Ekonomski rast Kine je nešto što ostavlja najveći utisak. Veliki grad u Kini znači bar 20 miliona ljudi. Šangaj prelazi 32 miliona. Manje od toga su srednji gradovi, a naselja ispod dva miliona ljudi, koliko nema ni cijela Srpska, smatraju se gradićima.
– Razvoj stambene, putne i željezničke infrastrukture je stalan i za naše poimanje razvoja munjevit i ogroman. Metroi i brzi vozovi u Kini su sigurno među najboljim, a možda i najbolji u svijetu. Digitalizovano je bukvalno sve. Novac u kešu gotovo niko ne koristi, sve se plaća putem mobilne aplikacije, čak kada od bake na ulici kupite pečeni kukuruz ili krompir skenirate njen QR kod. Tek poneki stranac plaća kešom – ispričao nam je Obren.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu