Nije u pitanju samo sumnja u to da li će „nadležni“ dosljedno provoditi zakon ili će, kao što je već uvriježena praksa, hvatati krivine kako bi svoj posao otaljali sa što manje napora.
U širokim narodnim masama još prevladava mišljenje da porodično nasilje i nije neki zločin, nego privatna stvar porodice u koju se „pristojan“ čovjek ne miješa, nešto što ide uz ljubav, seks i ljubavne svađe. Shodno tome, onaj ko ukrade kokoš je jajara i kokošar, a onaj ko mlati ženu zbog kratke suknje ili preslanog ručka pravi je baja čvrste ruke, takoreći domaćin za primjer, kojeg zovu za kuma i dodeljuju mu počasno mjesto na slavama.
Zašto je tako? Zato što se u vrtićima i školama vršnjačko nasilje skriva, kako bi se „zaštitio ugled obrazovne ustanove“, po sličnom modelu po kojem se nasilje u porodici krije kao porodična sramota. Zato što živimo u društvu nasilja, u kojem se nasilnici bahate, a žrtve sklanjaju i stide. I zato što i mediji, uprkos ogrmnom napretku u posljednjih nekoliko godina, još uvijek ne nazivaju stvari pravim imenom.
Koliko puta ste pročitali nadnaslov „porodična tragedija“, kad tamo: muž umlatio ženu čekićem, nakon što ju je dvadesetak godina tukao i ponižavao. Porodična tragedija bi bila da se lavina obrušila na kuću i zatrpala porodicu, a ovo gore navedeno se zove surovo ubistvo s predumišljajem.
Pa priče da je ubica sopstvene supruge bio dobar čovjek, samo malo ljubomoran, da se napio, pa ga uhvatio nemir. Pa slike sa Fejsbuka, na kojima se dželat i žrtva grle, pa naslovi u stilu „zločin iz strasti“, „tragičan kraj ljubavne priče“…
Nema tu ni Romea ni Julije, nije u pitanju ni nemir, ni strast, ni ljubav, ni ljubomora. Druga je to priča.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu