Uprkos tvrdnjama brojnih stručnjaka opšte prakse koji vole reći da smo svi isti, te da se sportski uspjesi na ovim prostorima uvijek pretvore u šovinističku farsu, činjenice pokazuju suprotno. Proslava uspjeha hrvatskih fudbalera u „lijepoj njihovoj“ još jednom je pokazala da su Hrvati, ipak, neprevaziđeni šampioni neukusa i najvulgarnijeg miješanja sporta s najnižim strastima.
Kada je košarkaška reprezentacija tadašnje SR Jugoslavije u jeku ratne 1995. osvojila zlato u Atini, a hrvatski košarkaši sramno napustili postolje, na dočeku u Beogradu glavni muzički hit bio je „Igra rokenrol cela Jugoslavija“. Na najmasovnijem navijačkom skupu u istoriji Srbije nisu su se mogli čuti čak ni neki pretjerani povici protiv Hrvata, iako je, ponovimo, tada još uvijek bjesnio rat.
Zlatne srpske košarkaše, odbojkaše, tenisere i ostale sportske pobjednike godinama poslije toga dočekivale su stotine hiljada ljudi, koje su sa čuvenog balkona animirali Dejan Cukić i ličnosti iz sportskog i kulturnog miljea. Hrvati i rat nikom nisu bili na pameti, čak ni onda kada su srpski vaterpolisti jedva izvukli živu glavu od proustaških navijača u Kranju.
Tompson i ostale bolesti, koje su zasjenile sportski uspjeh „vatrenih“, potvrđuju da u komšiluku nešto zaista ne štima. Ali, kao što neko reče, to je već posao za psihijatre.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu