Rekao je ovo u intervjuu za Srpskainfo dr Nikola Šobot kandidat SNSD za gradonačelnika Banjaluke.
On u intervjuu otvoreno govori o svom ljekarskom pozivu, porodici, razlozima zbog kojih je ušao u politiku, te otkriva šta bi promijenio da je gradonačelnika najvećeg grada Srpske, šta najviše zamjera gradskoj administraciji, ali i ko mu je veća prijetnja – Draško Stanivuković ili Jelena Trivić.
Ulazimo u drugu sedmicu predizborne kampanje, kakav je odziv građana na vaše predizborne skupove i koje su njihove najčešće pritužbe kada je u pitanju funkcionisanje Banjaluke?
Za mene je ovo jedno novo iskustvo. Razmjena emocija i energije sa ljudima je više nego pozitivna. Uopšte mi nije teško. Formiran sam da živim i radim sa ljudima i ta emocija mi mnogo znači. Što se tiče posjećenosti moram reći da je velika i da se često desi da ljudi nemaju mjesta gdje da sjednu. To je odlična prilika da razgovaramo sa našim sugrađanima i čujemo njihove probleme, sugestije, ali i neke pozitivne stvari. Moram priznati da je ovaj početak kampanje i više nego dobar i prezadovoljan sam. Pritužbe građana zavise od mjesta do mjesta gdje se tribina održava. Nisu isti problemi vezano za seoska, prigradska i gradska naselja. Kada su u pitanju seoska i prigradska naselja uglavnom su to infrastrukturni problemi u različitom kapacitetu.
Negdje je to vodosnabdijevanje, putna infrastruktura ili struja, a nekada su to samo neke sitnice, a ne neki krupni kapitalni projekti. Grad, naravno, muče neka druga pitanja. Svjedoci ste saobraćajne gužve, problema parkinga i vrtića….
Šta bi prvo promijenili da ste gradonačelnik Banjaluke?
Odnos prema Banjaluci. Moramo se okrenuti ka potrebama građana, čuti njihove želje i potrebe, i na osnovu toga djelovati. Cijeli sadašnji pristup je pogrešan. Ne možete ljudima nametati nešto što neće. Moraju se rješavati njihovi svakodnevni problemi o kojima sam maloprije govorio, vezano za svaku pojedinačnu mjesnu zajednicu.
Drugo, razvoj grada mora nositi struka.
To su dva osnovna koraka – čuti potrebe građana , a onda njihove potrebe preko rada stručnih i kvalifikovanih ljudi pretočiti u djela i rješavanje problema. Grad mora da funkcioniše tako da rješava svakodnevne probleme građana. Puno toga vučem iz medicine, pa tako i u ljekarskom poslu morate saslušati problem, razumjeti ga, a onda u skladu sa strukom ga rješavati i to raditi što brže i efikasnije. Isto tako treba da funkcioniše Gradska uprava, da čuje probleme građana, a ne da sama formira projekte, stavove ili slično.
Eto, to bih promijenio.
Šta najviše zamjerate sadašnjoj gradskoj administraciji?
Ono što najviše zamjeram jeste nestručnost, pa onda stavljanje građana u funkciju lične promocije i u funkciju Gradske uprave. Stvari su obrnute. Stalno sam govorio i ističem po ko zna koji put, ne postoje pacijenti da bih ja bio ljekar. Isto tako ne postoje građani da bi postojala gradska uprava, već ona postoji zbog tih građana. Ne možete ponižavati građane i stavljati ih u funkciju svojih ličnih, političkih ili bilo kojih drugih interesa. Vaše je da budete tu, da radite i da pomognete. Građani će to sami prepoznati. U mom poslu je to jednostavno. Sve dobro, kao i loše što uradite, vidite. Na žalost, cijena lošeg je jako skupa, a bojim se i za ovaj grad da bi cijena lošeg mogla biti isto tako pogubna. Ne postoji ovaj narod da bi bio u nečijoj funkciji nego upravo sve strukture treba da budu u funkciji samog naroda. Ne može interes pojedinca biti bitniji od interesa zajednice, ko god on bio. Uvijek je interes zajednice na prvom mjestu.
Vidjeli smo do sada razne ankete o rejtingu kandidata u Banjaluci, koga vi smatrate većom prijetnjom – Draška Stanivukovića ili Jelenu Trivić?
Ne doživljavam ni jedno ni drugo kao prijetnju već kao političke oponente sa svojim politikama i rezultatima. Što se tiče anketa, za mene je najveća anketa ova ulica, bilo koji lokal u Banjaluci u koji uđem i ljudi koje srećem svakodnevno. Za mene je najveća anketa ono što sam radio u životu. One možda jesu određen pokazatelj kretanja. Mene su stvorili rad i obrazovanje. Vjerujem u rad, da treba biti sa građanima, slušati njihove probleme i raditi. Kad god se radilo to je dalo neki rezultat, a što se tiče anketa ne želim da procjenjujem niti se bavim drugima, bavim se sobom i onim što mogu uraditi. Ušli smo u svaku mjesnu zajednicu, popisali svaki problem, trudili se da nešto uradimo sada, da napravimo plan sa građanima šta ćemo raditi u narednom periodu i to je za mene najveća i najbolja anketa.
Zašto mislite da bi građani trebali izabrati vas, a ne Stanivukovića ili Trivićevu. Drugim riječima, šta će Banjalučani dobiti vašom pobjedom?
Nudim im rješavanje njihovih problema. Nudim sve ovo o čemu sam pričao, a to je da saslušam svoje sugrađane, a onda da sjednemo i zajedno napravimo plan kako da rješavamo problem, jedan po jedan. Niko nikada neće riješiti sve probleme u gradu. Zaobilaznica oko Beograda se pravila 40 godina ali moramo početi i zajedno odrediti prioritete. Zaista se nadam da su ovo zadnji lokalni izbori na kojima pričamo o asfaltu i vodosnabdijevanju. Mislim da je stvarno sramota da se bavimo tim temama, iz godine u godinu, iz izbora u izbore. Dok se mi bavimo tim, mladi ljudi nam odlaze odavde. Građanima nudim stručnost, obrazovanost, tradicione vrijednosti i porodične vrijednosti, kao i sve što sam radio u životu. Nudim im 50 godina pomaganja ljudima. Moj pokojni otac je bio ljekar. Radio je kao ljekar 30 godina, a ja skoro 20 godina.
Iza sebe imam 7.000 operacija, napravljenu Kliniku za kardiohirurgiju, odrastanje u ovom gradu. Nudim sve što sam radio, najbolje hirurge iz kardiohirurgija iz cijelog svijeta, koji su u Banjaluci bili prije 10 dana. Nudim rezultate, planove i rad. Ne nudim samo jednu stvar, a to su prazna obećanja.
Vi ste ugledni ljekar, a opet ste odlučili da se bavite politikom, koja je, po mnogima, prljava. Da li ste se pokajali zbog toga i kako na to reaguje vaša porodica?
U više navrata sam obrazlagao zašto sam se odlučio da uđem u politiku i što više vremena prolazi sve sam ubjeđeniji u ispravnost te odluke. To je moja društvena odgovornost, moja potreba, jer sam formiran da nosim odgovornost. Kako sam nosio odgovornost za ljudske živote, kao ljekar, tako mislim da nosim i za ovaj grad. Nadam se da ću sutra, za 5 ili 10 godina, čistog obraza stati pred svoju djecu i reći im da sam sve što sam mogao dao za zajednicu u kojoj živim, za grad koji me podigao, othranio, gdje sam odrastao, borio sam se da bude funkcionalniji i bolji. Želim da im ostavim grad kakav ja pamtim, da ga zavole.
Ne možete bježati od odgovornosti. Ne možemo se svi maknuti i misliti da će za nas neko drugi nešto da uradi. Ovo je jako veliki izazov, lični, životni, profesionalni i porodični. Cijeli ovaj politički angažman mi nije uopšte težak jer govorim ono što mislim i osjećam. Ranije nisam bio politički angažovan, ne nosim neko breme od ranije. Svoj posao sam radio časno i korektno. Ono što mi je najveći teret jeste to što nisam uz svoju porodicu u mjeri u kojoj sam bio ranije. To mi je trenutno najteže, ali proći će i to. Podršku porodice imam i ona mi je najvažnija.
Da li vaš ljekarski posao ispašta zbog odluke da uđete u politiku?
Ono što je sreća za mene jeste to što sam rad Klinike za kardiohirurgiju zasnivao na svojim kolegama. Od samog starta sam vjerovao u mlade ljude i njihovu edukaciju. Cijeli sistem rada na Klinici za kardiohirurgiju nije bio zasnovan na Nikoli Šobotu nego na njegovim kolegama, a ja sam tu bio da pomognem, da usmjeravam, da organizujem, da pružim svaku moguću edukaciju, da što više ljudi dovedem u Banjaluku, da ti ljudi uče, stasavaju…
Stalno sam usmjeravao proces rada prema njima, da ga oni nose. Ja sam se uključivao tamo gdje je bilo potrebno i zato i sada ta Klinika funkcioniše fantastično. Neke od najvećih stvari smo uradili upravo u toku ove političke kampanje. Doveli smo u Banjaluku najbolje kardiohirurge na svijetu. Napravili smo regionalni edukativni centar za minimalnu invazivnu kardiohirurgiju koju radi 20 odsto klinika na svijetu samo. Kolege od Geteburga do Atine su došle da uče u Banjaluci. Nedavno nam je bio profesor Svetozar Putnik iz Kliničkog centra Srbije koji je najbolji transplantacioni hirurg u regionu. Razmišljam o tretmanu srčane insuficijencije. Svake godine planiramo da uradimo nešto novo.
To nije uradio Nikola Šobot sam, to su uradile moje kolege iz ljubavi i poštovanja prema Klinici, prema meni, sa željom da rastu, razvijaju se i to je ono što mi ovaj politički angažman omogućava u određenoj mjeri. Stvaraju se kontakti jer negdje sa više pozicije možete da doprinesete više. Tu se vraćamo na priču o politici, koja ne mora biti prljava ako je vi ne pravite prljavom. Ovo je prilika da se urade neke lijepe stvari. Nisam došao u politiku da uzmem već da donesem – svoju biografiju, rezultate i razmišljanja, i sve ono što mislim da uradim za ovaj grad.
Radite već 2 godine na Klinici za kardiohirurgiju, da li ste se pokajali zbog te odluke i da li je rad na toj Klinici ispunio sva vaša prvobitna očekivanja?
Jedna od najboljih odluka u mom životu je bila odluka da pokrenemo tu Kliniku. Pamtim svakog pacijenta koji mi je preminuo pod rukama u sanitetu na putu do Dedinja, Kamenice ili Tuzle. Pet pacijenata sa disekcijom aorte smo operisali u Banjaluci, a pitanje je, da nije bilo Klinike, da li bi stigli do Klašnjica. Svi su živi izašli iz sale. To je 5 spašenih života jer postoji Klinika, plus 600 drugih operisanih. Kad to uzmemo u obzir to je najispravnija odluka u mom životu i najteži posao u mom životu, koji je neuporedivo teži u odnosu na ovu političku kampanju i angažman. Tu je na crti bila moja stručnost i odgovornost. Kada tu pogriješite ljudi umiru. Uspjeli smo da uvežemo tri ustanove – UKC RS, Institut za kardiovaskularne bolesti Dedinje i Institut za kardiovaskularne bolesti Sremska Kamenica. Od tri ustanove smo napravili jednu. Stvorili smo jedan kolektiv koji živi i radi zajedno. Stvorili smo infrastrukturno fantastične uslove, gdje ni jedan kardiohirurg, koji je došao, nije rekao da mu nešto nedostaje . Pružili smo priliku našim pacijentima da se operišu kod svoje kuće. Ponosan sam na to. Imamo ubjedljivo najmanju smrtnost u regionu. Nismo trčali za brojevima, trčali smo za kvalitetom i da uradimo najbolje za naše pacijente. Naša smrtnost je negdje oko 1 odsto, a svugdje u regionu i svijetu je smrtnost između 3 i 4 odsto. Infekcije gotovo da nemamo. To su rezultati koji pokazuju da smo radili ispravno, a vjerujte da nije bilo lako.
Ako postanete gradonačelnik, da li ćete moći “pomiriti” ta dva svijeta – vođenje najvećeg grada Srpske i Klinike za kardiohirurgiju?
Ono što sam naučio do sada u životu jeste da jedan čovjek ne može ništa sam. Od njega puno zavisi ali sam ne može ništa. Ja to ne mogu pomiriti bez ljudi koji me prate. Tim je sve. I tu se vraćamo na ono što sam govorio maloprije. Ja sam izgradio tim ljudi na Klinici gdje ću biti samo podrška, neko ko će pomagati, usmjeravati i rješavati probleme koji postoje, ako postoje uopšte. Isto tako mislim i u Gradskoj upravi Banjaluka da formiram tim stručnih ljudi na koje ću se naslanjati. Morate da imate ljude od povjerenja, ljude od struke i ljude koji hoće. To je moja obaveza i ono zbog čega sam tu, da nađem ljude, prepoznam, motivišem, organizujem. Posao sa Klinike za kardiohirurgiju je mnogo sličan i ovom gradonačelničkom. Tim vas nosi, struka vas nosi. Te ljude morate pronaći, a kada to pronađete riješili ste problem. Zato vjerujem da će to biti dosta pomirljivo. Planiram da ostanem u određenom kapacitetu u medicini jer sam tome posvetio 20 godina svog života i to jako volim, ali je princip pomaganja ljudima isti.
Koliko je potrebno vremena i edukacija da bi neko došao na mjesto na kojem ste vi sada, odnosno na čelo Klinike za kardiohirurgiju?
Nećemo pričati o tome koliko je potrebno da se dođe na čelo Klinike, ali ću vam pričati o medicini i koliko je potrebno da neko postane ozbiljan stručnjak u medicini. Morate biti odličan učenik u osnovnoj školi da bi upisali dobru srednju školu. Onda morate biti odličan učenik i u toj srednjoj školi da bi uopšte upisali medicinu, zatim ta medicina traje 6 godina, pa poslije nje imate godinu staža, pa dobijate specijalizaciju. Za kardiohirurgiju ta specijalizacija traje 6 godina. To, dakle, važi pod uslovom da vam sve ide u životu i da ste fantastični i natprosječni. Poslije te specijalizacije od 6 godina morate još 5 da radite uz mentora i nadzor da bi postali samostalni. Dakle, 18 godina poslije srednje škole vam treba da postanete samostalni kardiohirurg, i opet ste najmlađi!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu