Zakazao sam kao roditelj. Jedino sam uspio da im kažem: “Idite u crkvu i molite se Bogu.” Nisam zadovoljan svojim učinkom. Djeca moja su bolja nego što sam ja zaslužio. Bolja su nego ja. Rastu i Bog se brine o njima. Bio bih najsrećniji da je Bog moje molitve prihvatio. Brinem se da moji grijesi ne naude mojoj djeci. Vjerujem da to Bog neće dopustiti – rekao je on.
Kolja se prisjetio svog djetinjstva, mračne prošlosti i spomenuo poroke.
– Zahvalan sam Bogu i svojoj majci što sam uspio svojih poroka da se riješim. Imam cilj u životu da mirno živim. Samo da mi djeca budu dobro. Posljednjih desetak dana je svim roditeljima to cilj. Najvažnije je da oni budu dobro, a kako će biti nama, to nije važno – rekao je Pejaković i dodao:
– Da bih pričao o djetinjstvu, morao bih da gazim baš intimnim stazama. To ne bih, jer mi se mijenja stav prema roditeljima, pogotovo kada im se bliži kraj. U tom odrastanju je bilo puno ljubavi s njihove strane. Tokom odrastanja bilo je gorčine. Rođen sam sa četiri prsta na lijevoj ruci, zapravo sam invalid, ta ruka mi je manja i uža. Tako da sam imao ekstra ljubav. Recimo i u tuči, vršnjaci nisu htjeli da me izvade iz cipela jer im je bilo žao. Te prednosti sam koristio. Nemam traume zbog svog hendikepa. Na to sam gledao kao na svoju prednost, a ne manu.
– Velika muka promijeni ljude. Bog ne šalje bolest na čovjeka da bi ga kaznio, već je to poziv da se promijeni. Meni je to pomoglo u životu da shvatim sebe i da se vratim vjeri. Kad bih se ja vratio da nije toga bilo u mom životu?! Vidio sam da u tome što sam radio nema istine. Bez nevolje nema bogomolje. Uglavnom je to vezano za ego i taj neki demonski egoizam. Bog me je vratio na pravi put. On ima svoj način kako da to riješi. Za njega niko nije budala, a ni manje vrijedan. Samo se mi ljudi bacamo tim izrazima – naglašava muzičar.
Glumac u javnosti nerijetko govori o svom životu, a sada je dodao da je to upravo da bi neko slijedio njegov put i pomogao sebi.
– Ispovijedam se javno zbog svoje guzice, a ne tuđe. Bilo bi lijepo da moja priča nekom pomogne. Moj žiro račun se puni samo ljubavlju. Došao sam javno da se pokajem. Sad sam malo i smršao, pa sam druga ličnost. Logično je da se ljudi mijenjaju. Ne mogu da mislim isto sa 18 godina i danas. Vjerujem da sam se promijenio nabolje.
Pejaković se osvrnuo i na to kako je u Beogradu upisao režiju.
– Kod mene je u životu sve išlo spontano. Znao sam oduvijek da ću biti umjetnik. Završio sam režiju. Čuveni profesor Belović mi je rekao još na konsultacijama da me neće primiti. Pokazao sam jednu silnu neobrazovanost u tehničkom smislu o poznavanju istorije drame, pozorišta i teorije književnosti. Nisam ni u tome kasnije briljirao. Niko nije mogao da me spriječi da izađem na prijemni. Belović je bio bolestan i nije bio na prijemnom ispitu, pa su me primili – otkrio je Nikola.
Na kraju razgovora govorio je i o emocijama djece, prenosi Kurir.
– Duša se jedino pere suzama. One su dar od Boga. Moja generacija je vaspitavana da suza nema. Vjerujem da je moj otac plakao, a to nije vidljivo. Svaki čovjek koji se pravi jak je možda toliko plakao da nema više suza. Ja plačem non-stop – priznao je Pejaković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu