Nakon što je ispitan, Županijski sud u Zagrebu odredio mu je pritvor u trajanju od 30 dana.
Portal Vijesti ba. odlučio je da kontaktira neke od svjedoka.
Fahrudin Krivić iz Ključa u Manjači je kao zatvorenik bio od 11. juna do 14. decembra 1992. Bio je starješina, a po dužnosti i obavezama morao je da kontaktira s komandom, te je često puta bio u kancelariji upravo kod Lukajića.
Krivić tvrdi da Lukajić nikada nije bio komandant logora Manjača, već isljednik po činu kapetan prve klase, dok je dužnost komandanta obavljao crnogorski potpukovnik Božidar Popović.
Lukajić me nikada nije zlostavljao. Bio je uredan čovjek i ja ne znam da se iko ikada na njega požalio. Znam da mu je supruga Hrvatica iz Zagreba. Imao je dva sina i u tom periodu ratnih dešavanja u njegovom stanu bile su neke izbjeglice iz Hercegovine – navodi Krivić.
Za Vijesti ba. je ispričao da mu se jednom prilikom Lukajić iskreno povjerio dok su nasamo razgovarali u njegovoj kancelariji.
– Tad mi je rekao: “U mene je žena Hrvatica, živi u Zagrebu, a ja sam u srpskoj vojsci. I šta mene sljeduje kad ti jedan dan izađeš iz logora. Ti ćeš biti slobodan k'o ptica. A ja…?”. Na tome je završio – ističe Krivić.
Prema njegovim riječima, polovinom decembra 1992. iz logora Manjača oslobođeno je 1.007 zatvorenika, koji su sa 20 autobusa prevezeni u Karlovac. Međutim, saznao je da će u logoru ostati dodatnih 500 logoraša.
– Nakon toga cijelu noć nisam mogao da spavam. Rano ujutru najavio sam se na raport kod Lukajića. On me uredno primio u kancelariju i pitao što sam došao. Rekao sam mu kako sam čuo da će tih 500 logoraša ostati u Manjači i da se brinem za njih, a on me je upitao: “Pa zar vi logoraši sve saznate prije komande?” – prisjeća se Krivić.
Na dan Krivićevog puštanja iz logora, Lukajić je došao da se s njim pozdravi.
– Zaželio mi je sretan put i da se ovo više nikad ne desi, a za sebe je rekao da ide u Komisiju za razmjene. To je bio naš posljednji susret – prisjeća se Krivić.
U logoru Manjača istog dana kada i Krivić završio je i njegov sugrađanin iz Ključa Mehmed Begić, kojem su sredinom 1992. godine ubijeni brat i otac. Međutim, uprkos svim torturama kojima je bio izložen, i on tvrdi da ga Lukajić nikada nije zlostavljao.
– Kad biste me sad doveli pred Lukajića, teško da bih ga mogao prepoznati, jer smo mi logoraši pred srpskim oficirima morali držati pognutu glavu. Ali postoje i ljudi koji su “čisti”, a jedan od njih, što se mene tiče, je i Dane Lukajić – priča Begić za Vijesti.ba.
Lukajića su logoraši u Manjači međusobno oslovljavali kapetanom, jer mu neko vrijeme nisu znali ime. Begić objašnjava da je prilikom ulaska oficira srpske vojske u štale logora uvijek neko od logoraša bio zadužen da im preda raport. Jednog dana došao je red i na Begića.
S obzirom na to da je morao držati pognutu glavu, raport je umjesto Lukajiću greškom predao jednom od vodnika.
– Kad su prošli pored mene, iz straha, ali i nekakvog osjećaja poštovanja prišao sam kapetanu i tiho mu rekao: “Oprostite kapetane, ja predah raport vodniku, a vi ste tu.” Čovjek me je zagrlio i rekao doslovice: “Ma momak, je*o te raport, misliš da je meni u ovoj situaciji do raporta?” Ja sam se na trenutak izgubio. Pa neko me je zagrlio obučen u uniformu koja mi je pobila familiju. Ali znao sam da taj čovjek nije zločinac – naglašava Begić.
Begić tvrdi da Lukajić nikad nikoga nije vrijeđao, nije psovao, niti udario, dok su to ostali radili redovno.
– Što se mene lično tiče, Dane Lukajić može sad biti moj gost – dodaje Begić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu