Ovako za Hajat počinje svoju priču Ajka Kolaković-Čaušević, majka Azre Kolaković, poznatije kao Donna Ares.
Danas su se navršile dvije godine od njene smrti. Napustila nas je u 41. godini nakon duge i teške bolesti.
Tuga i bol su ostali iza nje, ali i snaga i hrabrost koju je dijelila ljudima oko sebe.
Azra se od 2014. godine borila s karcinomom koji je u nekoliko navrata, kako je znala reći, pobjeđivala, ali on se vraćao i iznova je napadao. Posljednjih šest mjeseci svog života provela je u rodnom Bihaću, kod svoje majke, okružena svojim najbližim.
Danas se Donnina majka spremala sa rodbinom i prijateljima da krene na groblje kako bi položili cvijeće njihovoj Dončici, kako su je od milja zvali.
Ajka je pričala o posljednjim danima života njene hrabre kćerke. Stalno ponavlja da je snaga koju je ostavila iza sebe nepobjediva.
– Istina je ono što kažu da se čovjek nauči živjeti sa boli. Mi smo, same od sebe, jaki karakteri, veliki borci, dostojanstvene, pune života i nekako nastojimo da funkcionišemo bez obzira koliko bilo boli. Zaista, posljednjih dana toliko naviru sjećanja, uspomene pogotovo što je Donna šest zadnjih mjeseci provela kod mene – priča nam Ajka.
Bili su to dani boli, tuge, ali i prilika da pričaju o stvarima koje su ranije zanemarivale. Znale su sve jedna o drugoj.
– Tada je isplivalo sve na površinu: i tajne, i sjećanja iz djetinjstva, uspomene iz škole, mladosti. Skupa smo bile dan i noć. Njeni zadnji dani su uistinu bili teški. Bila je u bolnici pa smo tada odlučili da je dovedemo kući, da tu bude sa nama. Zaista vam ne mogu opisati kako je to bolno bilo. Ni jednoj majci nije lako da prolazi kroz takvu bol. Zato apelujem da svi kao društvena zajednica, s obzirom na naš loš društveni odnosno zdravstveni sistem, jedni drugima pomažemo pogotovo dječici. Da svi budemo prijatelji, da manje zla bude u ljudima – priča Ajka.
Ajka nije jedna od onih koje lako zaplaču. Jaka je i trpi. Trpi bol, prazninu…
– Ne mogu opisati kako se osjećam. Čvrsta sam poprilično. Znam se nositi sa dosta stvari. I to možda nije dobro. Ljudi koji lako zaplaču brzo „izbace sve iz sebe“. Ja to držim u sebi i borim se. Takva sam – nastavlja Donnina majka.
Vremenom joj ništa nije lakše, samo teže, i jedino što je održava je hrabrost i snaga koju je Donna ostavila.
– Tugu čuvam isključivo za sebe. Kada je shvatila da dolazi njen kraj i da ne može dalje, nama koji smo ostali iza nje je poručila: „ Do posljednjeg trena morate biti jaki, boriti se svakog dana ispočetka“. Naravno, mi se trudimo da ispunimo njenu želju – kaže majka pjevačice.
Boli je što se, nakon njihove smrti, minimalizuju svi oni koji su na svoj način doprinjeli ljepšem društvu.
– O svakom pojedincu, bila to moja Donči ili neko drugi, treba uvijek isticati šta su napravili za svog života, šta ostavili iza sebe. Ona je bila umjetnik, svirala, pjevala. To se kod nas tako malo cijeni. Onda odeš i drugu državu, napraviš nešto, i svima postaješ drag. Ljudi generalno u BiH po mnogim pitanjima moraju da se mijenjaju najbolje. Mi smo u suštini dobar narod, imamo prelijepu državu, ali moramo se mijenjati kao zajednica, trebamo jedni drugima da pomažemo, da jačamo u svakom pogledu – nastavlja ova Bišćanka.
Voljela bih objavio neku kompilaciju njenih najvećih hitova kako bi i generacije koje dolaze znale za Donnu, a oni drugi ne bi dozvolili da ode u zaborav – iskrena ja Ajka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu