Termin metanija (grč. μετάνοια, metanoja) označava pokajanje popraćeno zemnim poklonima, a svaki oblik poklona u pravoslavlju poprimio je ovaj naziv. Metanisanje, koje uključuje činjenje metanija, znači klanjanje ili poklonjenje.
Često se postavlja pitanje da li su muslimani ti koji se klanjaju. Međutim, važno je napomenuti da je islam nastao u 7. vijeku nove ere, dok crkva postoji već 2000 godina. Klečanje i metanisanje su preuzeti iz judaizma, koji datira mnogo prije Hrista. Tako da klečanje pred Bogom nikako ne može imati korijen u islamu.
Tjelesni izraz vjere
U pravoslavnoj crkvi, klečanje i metanisanje nisu prisutni na svakom bogosluženju. Ovi pokloni se praktikuju određenim danima i u određenim dijelovima godine, poput Liturgije pređeosvećenih darova tokom Vaskršnjeg posta, kao i na večernjim službama. Metanijama uvijek prethodi i slijedi osenjavanje krsnim znakom. Ovi tjelesni izrazi vjere, molitve, pokajanja, smirenosti, skrušenosti i pobožnosti su važan dio duhovnog života pravoslavnog vjernika.
Mala metanija
Poklon tijelom do pojasa. Stojeći, sagnemo se u struku tako da prstima ruke dodirnemo pod i ponovo se uspravimo. Ova vrsta metanije se često čini prilikom cjelivanja ikona po ulasku u hram, kao i tokom samog bogosluženja. Nažalost, često se susreće i pogrešna praksa, gdje vjernici ne dodirnu prstima zemlju, već vrše teatralno “prebrisavanje” vazduha.
Velika metanija
Potpuni poklon cijelim tijelom. Kleknemo na oba koljena, stavimo obe ruke na pod i čelom dodirnemo pod, nakon čega ustajemo.
Metanije su prisutne tokom cijele godine, a posebno se umnožavaju tokom postova, naročito Časnog posta. Nasuprot tome, tokom velikih praznika i nedjeljnih liturgija ne praktikuju se velike metanije. Metanije imaju važnu ulogu u pokajničkom raspoloženju palog vjernika kome je potrebno duhovno iscijeljenje, piše Žena Blic.
Klečanje i metanisanje nisu samo izrazi fizičkog poklona, već duboke duhovne povezanosti sa vjerom, pokajanjem, smirenošću i ljubavlju prema Bogu.