Ministri spoljnih poslova BiH, koji su, takođe, politički postavljeni na funkciju, uticaj na DKP mrežu imaju, otprilike, kao Radovan Višković na sastav buduće Vlade.
Sami ministri spoljnih poslova ipak su posebna priča. Posebno oni koje je na funkciju postavilo ono što kolokvijalno nazivamo „političko Sarajevo“. Taman kad su mnogi pomislili da od živopisnog Svena Alkalaja goreg nema, niti može da bude, ukazala nam se Bisera Turković.
I Alkalaj i Turkovićeva „proslavili“ su se prvenstveno time što su spoljne poslove vodili tako da ih osim interesa Bošnjaka ništa drugo nije zanimalo. Kao da u BiH ne žive i Srbi i Hrvati. Pored toga, oboje su svojim gafovima, provalama i bahatošću maksimalno unizili funkciju koja im je povjerena.
Alkalaj je, tako, volio da službenim vozilom skrene do mora i parkira ga nasred plaže kako bi se „brćnuo“ i odmorio od teških diplomatskih poslova. Turkovićeva je, s druge strane, preferirala korištenje službenih automobila za odlazak u kupovinu, gdje su joj tjelohranitelji i vozači, po prilici, služili kao nosači krompira, deterdženta, toalet papira…
O raspadu sistema u Ministarstvu spoljnih poslova i DKP mreži, gdje svako vuče na svoju stranu, možda i najilustrativnije svjedoči skandal s otvaranjem zapečaćene korespondencije između tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića i Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, vezano za pokušaj Bakira Izetbegovića da traži reviziju tužbe protiv Srbije. Iako je na poziciji ministra tada bio srpski kadar, Igor Crnadak, u diplomatskom predstavništvu BiH u Hagu neko je otvorio povjerljivu prepisku.
Nakon svega, u Sarajevu se nevjerovatno ljute kad iz Srpske krenu priče da je ovakva BiH nemoguća. A upravo ti koji smatraju da je u BiH sve njihovo zapravo dokazuju da je ova zemlja ničija i da se oko nje ne treba truditi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu