Ali, pošto se opoziv neće desiti, ostaje nam samo da gledamo nastavak rijalitija režiranog tako da politički svi jedino rade za Milorada Dodika, a finansijski svako za sebe. I svoje tajkune.
Zašto za Dodika? Za tri godine je uspio da od političkog gubitnika, od prijetnji da će kazniti Banjaluku zbog poraza Igora Radojičića, dođe u poziciju da čak i opozicionari pričaju da je Draško njegov. Bile istinite ili ne, takve priče su se ukorijenile u biračkom tijelu i jedini kome odgovaraju jeste makijavelistički lider SNSD i predsjednik Republike Srpske. Ako je Stanivuković stvarno njegov, vratio je Banjaluku bez ispaljenog metka. Ako stvarno nije, onda bi gradonačelnik svakako mogao izgubiti izbore zbog same priče o simbiozi, čiji je najreprezentativniji, ali ne i jedini, spomenik novi teniski teren.
To razumije svako ko treba u SNSD, osim dr 2.000 žena Đajića, u odnosu na koga čak i student Stanivuković izgleda kao akademik. Politički, naravno, jer je on najbolji primjer da visoke škole nemaju veze s političkim nervom.
Dodiku je jasno da je Stanivuković odmah prepisao njegove metode, zauzeo resurse i ljude, da vlada čeličnom pesnicom autokrate, da mu nije mrsko ni da zaplovi u patriotske vode, a da se i dalje lijepo smješka i grli s narodom kao iz zlatnog opozicionog doba. Što znači da bi ga u takvim uslovima bilo nemoguće opozvati, ma koliko to zaslužio.
Zato odustajanje od referenduma nije nikakvo spasavanje Draška, nego spasavanje Đajića. Davanje prilike da časno izađe iz cijele priče, a prije svaga s čela Gradskog odbora SNSD, prije nego što stranka u Banjaluci doživi još jedan izborni poraz.
Samo je maglovito da li Dodik trpi živopisnog Đajića zbog toga što se još nije dovoljno izvaljao u blatu sa Stanivukovićem ili su u pitanju neki drugi, javnosti nevidljivi, tokovi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu