To je njegova svakodnevna zanimacija o čemu sa radošću svjedoči svojim sugrađanima i bivšim učenicima.
Neke školske i životne lekcije koje svi zajedno nismo naučili, kaže ugledni profesor i uspješan pčelar, sada dopunjavamo.
– Na mom pčelarskom i profesorskom stolu, pored staklnih boca meda i naljepnicom sa mojim imenom, nalazi se mnogo knjiga. U ovu kućicu od drveta donosim nova, ali i djelimično zaboravljena, vrijedna izdanja. Na nesvakidašnjoj, medonosnoj i maštovitoj katedri, pored Kulturnog centra, gdje mnogi zastaju i razgovaraju, stalno se uvećava moj knjižni fond. Ovdje neumorno čitam, pišem i spoznajem ponešto novo. Pišem i recenzije, predgovore i uvodnike za knjige prozaista i pesnika. U tome sam veoma revnosan i angažovan cijelog dana – kaže za Srpskainfo Milenko Gagić prelazeći, bez oklijevanja, na konkretne teme.
Znameniti pisac ovog podneblja, ipak, zauzima najveće profesorovo interesovanje.
– Pišem monografiju o Mladenu Oljači, piscu Kozare koji je nepravedno zapostavljen, o kojem već godinama, gotovo niko ništa vrijedno nije napisao. On je zaslužio da bude u našem fokusu, jer je o Kozari i njenim ljudima, o stradanjima u Drugom svjetskom ratu, o kozarskoj djeci, slavnim partizanskim jedinicama, stradanju u Jasenovcu i Staroj Gradiški, logorima smrti NDH-a, mnogo napisao i sačuvao ih od zaborava – približava nam profesor Gagić, romansirano djelo velikog pisca.
Kada se iščitaju njegovi romani, nastavlja priču u istom zanosu, a napisao je nekoliko, onda je neshvatljivo zašto je Mladen Oljača toliko dugo izvan školskih udžbenika i studijskih programa.
– U sferi beletristike odnosno književne umjetnosti, svjedočimo o sve većoj produkciji, objavljivanju romana, poezije i drugih književnih dela. Zaključujem da aktuelni pisci, sve češće, opredeljuju se za roman, najdužu književnu i umetničku formu. Međutim, sve što se smesti na nekoliko stotina stranica, među korice i označi romanom, nije vrijedno tog posla, niti pomena, i ako ne želim da umanjim rad mnogih, odvažnih pisaca – komentariše Gagić sadašnju književnu scenu.
Kao dobar primjer, navodi roman Sime Purgića koji, kako kaže, piše sa takozvanom stvarnosnom osnovom, obrađujući događaje koji su se zaista zbili i o kojima pisac i izbjeglica, svjedoči.
U našem slučaju, u praksi domaćih pisaca ima dovoljno činjenica od kojih se može napisati roman, sa svim književnim i umjetničkim formama, bez obzira što, naprimjer, zaključuje profesor Gagić, evropska književno–teoretska škola smatra da je literatura isključivo plod piščeve kreacije odnosno imaginacije.
– Činjenica je da Srbi nisu aktivni u prikupljanju istorijske građe, niti njenom publikovanju. Skloni su vjerovanju da je istina dovoljna sama po sebi i da će ona tako živjeti, što je u osnovi pogrešno. Istinu treba zapisivati, čuvati i njegovati. U tome je podloga najboljih književnih djela. Put istine je, za dobrog pisca, veoma inspirativan, mada veoma dug i prožet mnogim iskušenjima – podsjeća naš sagovornik, poznati gradiški profesor koji je u život i svijet ispratio više od 40 generacija srednjoškolaca, podučavajući ih važnosti jezika, pisma, značaju književnosti.
– Roman “Kozara” Mladena Oljače, kojeg pomenuh, je istorijsko štivo, jer se u njemu pisac na veoma originalan i uspješan način odnosi prema istorijskim činjenicama. Uvijek je u osnovi romana pojedinačna ljudska ličnost i njeni problemi, pa makar to bilo u ratu ili nekom drugom ambijentu. Da nije tako sa „Kozarom“, ona bi bila istoriografski zapis, a ne roman – pojašnjava Milenko Gagić, da bi svakome od svojih sabesjednika, ukazao na ulogu velikog pisca, hroničara Kozare.
Priču o književnosti potom prevodi na temu pčela i pčelarstav nalazeći smislenu vezu sa svojim osnovnim zanimanjem.
On podsjeća da se pčelarstvom bavi 30 godina, pokazuje pčelinje proizvode i knjige, u nesvakidašnjoj simbiozi.
– Opsjednut sam pčelama i medom, kao podlogom svoga interesovanja. Osjećam da ljudski duh jača, osnažuje, u ovakvom ambijentu, među medom i knjigama. Shvatio sam da čovjek ima šta naučiti od pčele – smatra Gagić, podsjetivši na društvene teorije po kojima će čojvek raditi koliko može, a uzimati koliko mu treba.
– To je ideal čovječanstva koji nije dostignut. Problem je u lošoj organizovanosti, nepotrebnom gubljenju vremena, neradu, našim porocima… Pčele su to postigle i po tome su jedisntvena živa bića na planeti zemlji. Svaka pčela radi maksimalno a uzima za sebe minimalno – kazao nam je Milenko Gagić, raspolućen između dvije svoje ljubavi, pčela i knjiga, između vrijednih insekata i ljudi, spojenih u profesorovoj svakodnevici.
Pročitao je da pčela, kada predosjeti svoj kraj i da će uginuti, posljednjom snagom napusti košnicu, da njihovo tijelo ne bi zauzimalo prostor i stvaralo problem ostalim pčelama.
– Zar u tome nema dovoljno motiva za pisanje, književno i umjetničko stvaranje, pronalaženje povoda za pisanje besmrtnih dela u zakonitostima postupanja životinja i ljudi, prirode i svijeta – pita se on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu