Sahranjena je, nema ni sat vremena, na groblju Lešće. Imala je 21 godinu. Kolona rančeva hodala je za bijelim kovčegom po ostacima crnog snijega. Neki su sahranjivali drugaricu, sestru, kćerku.
Jedni su hodali za Kristinom, drugi su ispraćali personu – Jutjuberku Kiku. Kao da je moguće razdvojiti ta dva. Kao da možeš skloniti nalog od osobe. Kao da ne ide sve u istu dušu, istu mladost, isti kovčeg. Nije Kristinu ubio Jutjub. Niti je poplava negativnih komentara povukla oroz. Niti bi blokiranje izopačenih kukavica sakrivenih iza maminih i tatinih tastatura moglo da stavi zavoj na zagnojenu ranu te djevojke.
Istina je da ološ jednom kada namiriše krv juri svoju metu, čeka da oslabi, da se saplete, da je dokrajče. Ološ je isti, samo to na internetu radi brže. Samo se tu lakše udružuje u čopore.
Ne ubija internet. Ne ubija tehnologija. Ubija ološ. Pogledajte ovog dječaka.
Vjerovatno vam je poznat. Danas, na dan kada će smrznuta beogradska zemlja u sebe primiti tijelo jedne Kristine navršava se šest godina od tragične smrti Mahira Rakovca iz Sarajeva.
Mahir je na današnji dan skočio sa osmog sprata zgrade u kojoj je stanovao u naselju Dobrinja. Nije mogao više. Zamislite da dovedete dijete koje bi trebalo da može sve na svijetu do situacije da ne može više. Da se baci, uprkos svakom mišiću u svom tijelu, u sigurnu smrt.
Javnost su uzdrmale riječi njegove majke Alise Mahmutović i očuha Dubravka Lovrenovića, oboje uglednih profesora, da je Mahir žrtva vršnjačkog nasilja i seksualnog zlostavljanja u školi. Godinu i mjesec dana nakon Mahira umro je i njegov očuh Dubravko Lovrenović, istoričak i akademik. Nekoliko mjeseci za njim umrla je i Mahirova majka, posljednja iz porodice pogođene tom tragedijom. Bio je 26. jun 2017. godine kada se ugasila jedna porodica. Roditelji su umrli jedno za drugim od karcinoma, ali njihovi prijatelji rećiće vam da su pošli za sinom, da su umrli od tuge.
Od tada se plakalo za Mahirom. Marširalo se za Mahira. Kleli smo se da je kriv sistem, škola, kao što sada upiremo prstom u Jutjub. A djeca se bacaju sa zgrada, sa mostova, ili umiru planirano tiho da ih slučajno niko ne nađe.
Problem nije Jutjub, Tik Tok, jedna osnovna škola. Problem je društvo podjela, klika i hordi. Društvo u kojem se odrasli psuju i olajavaju a onda ih djeca kopiraju. Društvo u kojem je saosjećanje postalo slabost, a dječje slabosti ostaju zapamćene u digitalnom svijetu, dostupne da ih gledaju, premotavaju i dijele kao hijene svakakve sakrivene nakaze.
Društvo u kojem ako nemaš ništa svoje – ideš da ismijevaš tuđe. Do srži. Do koske. Na Tik Toku, Jutjubu, ispitu, poslu. Krivi su svi koji su se smijali dok je neko u sebi plakao. Koji su od tuđe patnje napravili sport.
Prošlo je šest godina od kada je Mahirovo tijelo sa osmog sprata palo na tlo. Prošlo je par sati od kada je Kristinino tijelo spušteno u zemlju. A šta je sa nama iznad nje?
Neka ostanu riječi Mahirove majke, neka je se sjeti svako prije nego što upre prstom u nečiju ranu, u nečije dijete.
– Majka sam, a djeteta nemam. Moj dječak, moj Mahir, koji nije imao loše ocjene, nije pio, nije se drogirao, nikome nije pravio probleme, a najmanje je bilo koga zlostavljao, izgubio je svaku nadu, jer je u školi bio višestruko izdan. S jedne strane od svojih drugova, s druge strane od onih koji su ga prvi morali zaštiti, ako ništa drugo, onda zato jer im je to zakonska obaveza.
Svi ćute. I vjerovatno će i dalje tako. Možda će im život tako biti lakši, kao što nedavno rekoh jednoj na smrt uplašenoj nastavnici od koje sam tražila da na sudu posvjedoči samo ono što je i sama vidjela. Neka radi po svojoj savjesti, Moje dijete, na moju beskrajnu tugu, nije izdržalo, ali se svejedno i s razlogom bojim za druge. Bojim se – Čije je dijete sljedeće? Koliko mučenih i mrcvarenih nikada više neće doći kući? Ili će doći, ali trajno traumatizirani. Koja majka više neće ugledati svoje dijete sa ruksakom na vratima? Koja je, majke, od nas sljedeća?
Majka sam, a djeteta nemam. Živim u svijetu u kojem me policija s ruljom dočekuje na hladnom betonu, gdje krv moga dječaka teče. Niko mi ne kuca na vrata. Moje dijete svojom je voljom otišlo s ovoga svijeta koji ga ni mrtvog nije pustio da spava.
(Alisa Mahmutović)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu