Njegov najnoviji poduhvat, serija „Nobelovac”, koja je prikazana na RTS, ne samo da je osvojila srca publike već je postala i društveni događaj koji skreće pažnju na trajne vrijednosti, oslikane u protagonisti Ivi Andriću.
Kroz godine, Tihomir Stanić je izgradio karijeru koja odražava njegovu strast prema glumi, ali i želju da kroz svoj rad izrazi dublje promišljanje o društvu, kulturi i umjetnosti. U intervjuu za BIZLife govori o izazovima kreiranja serije „Nobelovac”, svom decenijskom „odnosu” s Andrićem, o inspiraciji koja ga pokreće, ali i o balansiranju između teatra, filma i televizije. Takođe, dijeli svoje stavove o savremenim tehnologijama i njihovom uticaju na umjetnost, kao i o društvenim promjenama koje su moguće kroz individualni angažman.
Serija „Nobelovac”, koju ste kreirali i u kojoj glumite glavnog junaka, osvojila je srca publike. Kakvi su vaši utisci i osjećanja kada gledate rezultate svog rada?
Svi dijele komplimente. Vjerovatno ima i negativnih kritika, ali ja to ne zarezujem. Uspjeli smo da uradimo ono što smo htjeli, veoma je dobra gledanost, naši poslodavci su zadovoljni. Glumci takođe. To je postao jedan društveni događaj, odjednom. Uspjeli smo da jednom televizijskom serijom, izborom teme, izborom junaka koji se u njoj pojavljuju – ponovo skrenemo pažnju društva na neke trajne vrijednosti. Ovaj scenario smo radili sedam godina, snimali prošle godine, montirali… Ja seriju više ne gledam, bio sam do posljednjeg trenutka u svim segmentima. Svaku epizodu sam gledao bar 40 puta, radeći, dotjerujući, kako bi drugi mogli da gledaju. Sad već razmišljam o nečemu drugom što bih da uradim sa iskustvom koje imam iz ovoga. Recimo, već smo počeli da pišemo, i to smo ponudili RTS, seriju o Milošu Crnjanskom „Okovani džin”, potom radimo na seriji o Meši Selimoviću. Ja imam odranije nekih nerealizovanih ideja. Igram u pozorištu svoju predstavu „Na Drini ćuprija” i pet predstava u Ateljeu, jednu u Zvezdari, jednu u Madlenijanumu.
Igrali ste Andrića kroz karijeru mnogo puta. Kako ste ga doživljavali tada, na početku, a kako ga doživljavate danas?
Prvi put sam igrao Andrića u predstavi „Razgovor sa Gojom” i to je bio moj prvi profesionalni susret s njim. Kasnije su došle ostale uloge. Naučio sam 2001. godine napamet jedan odlomak iz prva četiri poglavlja romana „Na Drini ćuprija” i to govorim već 23 godine. To može biti zanimljivo jedino ako njegove rečenice usvojim kao svoje. A da bi čovjek usvojio nešto kao svoje, mora to razumjeti. Trudio sam se da razumijem njegove postupke, motive, introvertnost. On je odavao utisak otmjenog čovjeka. On sâm kaže na konferenciji za štampu povodom dodjele Nobelove nagrade: „Jedva čekam da prođe ova gužva oko mene, pa da se vratim svom jednoličnom radnom danu, jer radni dan je za mene najveći praznik”. Vremenom sam to usvojio kao svoju životnu filozofiju. Najveći praznik je radni dan, ako volite svoju profesiju i ako ste odabrali onu koja vam imponuje, u kojoj možete da se ostvarite i u kojoj možete biti dobri. Nemoguće je stvoriti tako grandiozno djelo kakvo je Andrić stvorio bez jednog velikog talenta da vidi i pronikne, da vidi ispod kože, da vidi koliko ima ljepote. Njegov talenat ne bi imao nikakvog smisla bez sklonosti da vrijedno radi.
Šta Vam donosi inspiraciju?
Dobra literatura je uvijek uzbudljiva inspiracija. Ja sam u pozorištu, recimo, često uskakao u neke predstave i za kratko vrijeme savladavao neke prepreke ili naučio tekst, da bih ispitao granice svojih mogućnosti i da bih opstao u ovoj profesiji. Na početku svoje karijere naučio sam od ljudi kojima sam vjerovao da je u ovom poslu veoma važno trajati i opstati i da ne znači ništa par dobro odigranih uloga ako će se na tome završiti. Kao što se na starim ljudima, na nekom izboranom licu vide tragovi prethodnog života, rane i ožiljci, tako mislim da i glumac u mojim godinama dobija na vrijednosti zbog bogatstva i životnog iskustva koje nosi. Živeo sam dosta burno, ali samo kad nisam imao posla – kad god mi se pružila prilika da glumim, ja nisam radio ništa drugo osim toga. Sve drugo što mi se dešavalo bilo je zbog nemogućnosti da igram. Profesija glumca je takva da čekate da vas izaberu; shvatio sam da to nije u redu i onda sam sâm sebi smišljao uloge, radio monodrame, producirao predstave, filmove. Sada imam zavidnu filmsku karijeru, ali sam je sâm sebi stvorio, niko mi nije dao priliku i šanse.
Kako uspijevate da postignete balans između pozorišta, snimanja, televizije?
To je preduslov, zato što nema balansa. Rekao sam neki dan jednom komšiji koji mi je predlagao da kupim kuću na selu: „Prvo, ja nemam pare da kupim kuću na selu, nemam pare da nešto kupim, pa ni kućicu; drugo, šta ću tamo, šta ću ja na selu?” Treba da živim tu gdje je pozorište, meni je mjesto u pozorištu i na sceni i ne radim ovaj posao da bih zaradio pare, pa radio nešto drugo. Tu je tajna. Meni ovo nije sredstvo kojim ću da obezbijedim sebi neki drugi život; to je moj život. Ja prijatelje zovem na predstavu, nema potrebe da idemo na pecanje, na primjer, da se tako zabavljamo. Ja igram, oni gledaju, a poslije se malo podružimo. To je moj društveni život i moj život uopšte. Moj život je moj posao i obrnuto.
Šta Vas je u životu vodilo ka uspjehu?
Intuicija. To je najvažnija stvar u umjetnosti i u životu. Intuicija vam je najbolji prijatelj, a ono što vas sredina nauči često je pravilo koje ne mora da važi za vas. Intuicija vas vodi sigurno dobrim putem, samo je onda pitanje straha, odvažnosti ili načina kako da donesete odluku da poslušate sopstvenu intuiciju. Odlazio sam iz pozorišta u nepoznato kad mi se nije sviđalo. Dam otkaz u času kad nemam stan, dok mi žena još uvijek studira ili nema zaposlenje, imam dijete i nemam nikakve izglede da preživim ako odem i odreknem se te sigurne plate. Ali ja sam to uradio. Naravno da sam razmišljao o tome i shvatam koliko sam puta donio pogrešne odluke, ali ne vrijedi. Prošlost se ne može promijeniti, može se tumačiti iz različitih uglova i mogu se preispitivati odluke, koliko su dobrog donijele u nekoj konsekvenci i da li su bile pogrešne.
Kako gledate na moderne tehnologije, kojih je sve više u današnjici? Na vještačku inteligenciju, na primjer. Govori se da bi mogla da zamijeni čak i glumce.
Neće moći tamo gdje je glumac nastao u osnovi. Možda u industriji šou-biznisa, na televiziji i filmu, ali u kontaktu jedan gledalac – jedan glumac, ono što je izvorište pozorišta još u praistoriji, ne može ništa da zamijeni. Ja nemam ništa protiv vještačke inteligencije, ni protiv novih tehnologija, ni protiv svih ovih novotarija. Nisam od onih koji žale za davnim, divnim prošlim vremenima. Ona su bila divna zato što smo bili mladi, zdravi, ništa nas nije boljelo i imali smo pred sobom čitav jedan život. Vjerujem da svako novo vrijeme stvara nove vrijednosti, kojih mi samo nismo svjesni. Ja nisam od onih koji imaju bilo kakav kritički stav, niti se plašim onoga što će donijeti tehnološki napredak. Postoje mjesta na kojima možete živjeti bez svega toga, ako ste na to spremni.
Kakvo je vrijeme u kojem živimo?
Ako čitate Šekspirov „Sonet 66” ili Disa, ona poznata pjesma „Naši dani”, od prije 100 godina, vi prepoznate ovo vrijeme, kažete: „Evo ga!” I uvijek ćemo ga prepoznati. Ista je ta ljudska bol zbog nepravde, zbog toga što vrlina strada, što se podlaci penju na ljestvicama uspjeha i vlasti. To je vječna ljudska tema. Uvijek je ta borba dobra i zla. Mi činimo ovo vrijeme, nepravedno je za nedaće koje naše društvo ima optužiti bilo koga drugog. Ja sam išao na izbore sa opozicijom ove vlasti, ali ne može vlast biti kriva; svi smo krivi. Ja nisam srećan kad vidim kakvo je stanje u našem pozorištu, baš konkretno u mom pozorištu – Ateljeu 212. Stvari su jednostavne, ne možemo se žaliti na rijaliti programe, a gledati ih. Otkud taj broj gledalaca? Hajde da zainteresujemo te ljude da promijene kanal, da mi budemo drugačiji, a ne da uđemo u bitku istim sredstvima. Nema opravdanja za nedjelovanje. Ljudi bi stalno da neko drugi napravi njima okruženje za život, bez svijesti da mi sami stvaramo svoje okruženje.
Mislite li da pojedinac može nešto da promijeni?
Svaki čovjek ima izbor, ne mora da pristane na poniženje. Ako je pristao na tu vrstu poniženja, onda je on to i izabrao. Šta će mu se desiti ako ne pristane? Ostaće bez posla? Može da radi nešto drugo. Mi smo kreirali ovo društvo i ovu vlast, svi mi zajedno. To što su neki od nas u manjini, pa ko nam je kriv! Uvijek je bilo onih u manjini. Za sve ove trenutne nedaće u našem društvu postoji kolektivna krivica. Mi smo krivi zbog toga svi zajedno. Ljudi se ne bune protiv stvari koje ih direktno ugrožavaju; ako žele da im bude bolje, moraće kolektivno da se probude.
Gdje su film i televizija danas? Da li kroz te kanale može da se izrazi neki bunt?
Neka vrsta stava može da se izrazi. Možda i ova serija „Nobelovac“ najavljuje neku promjenu. Činjenica da sam uopšte dobio priliku, a ja nisam čovjek ovog režima, može da bude neki znak.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu