Posljednji takav je zemljište stare autobuske stanice u strogom centru Banjaluke, koje je Grad nepovratno izgubio u sporu s „Autoprevozom“. Dogovor o zamjeni tog zemljišta seže čak do 1979. godine. Međutim, kao u dobrom krimi-romanu, iz arhive je ispario zvanični ugovor koji bi dokazao da je atraktivna parcela u stvari javno vlasništvo. Kako je moguće da je takav dokument nestao iz javne evidencije, ko je umiješao prste, ko kome štiti leđa? Sumnji je mnogo.
Čak i nama, koji smo u ovoj zemlji već na sve navikli, suludo je uopšte i pomisliti da će centar grada završiti u rukama privatnika.
Ovo je samo jedan od višemilionskih sporova u Banjaluci za zemljišta i nekretnine, i to, pazi slučajnosti, sve na primamljivim lokacijama. Zgrade Sokolskog doma i „Šoping centra“ nakon višegodišnjih natezanja po sudovima ponovo su javno dobro, ali afere oko Poljoprivredne škole i Radničkog univerziteta još su aktuelne i veliko je pitanje u čiju korist će se završiti.
Nakon svake sudske odluke preispitujemo prošlost, ko je zabrljao i kada, dokle idu te rodbinske i prijateljske veze, sprege tajkuna i vlasti, sumnjive privatizacije?
Nama smrtnicima ostaje samo da nagađamo, ali činjenica je da u ovim pričama nema nevinih. Gdje su banjalučki gradonačelnici svih ovih godina, gdje su pravobranioci, čuva li naša vlast narodnu imovinu od gramzivih pogleda i još važnije kako to radi?
Sigurno je samo da nam od Radojičićevih izjava, da Ustavni sud BiH ovakvim presudama nastavlja udare na Republiku Srpsku i Grad Banjaluku, neće biti mnogo bolje.
Niko ne može da garantuje da se sutra, za godinu ili dvije neće pojaviti neki novi slučaj iz daleke prošlosti zbog kojeg će nas sve redom zaboljeti glava.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu