Toplo je vrijeme, a voće prevrelo. Mnogi domaćini, poput Miloša Vujnića, peku rakiju od šljive.
Kazandžija Stanko Milanović kojem pomaže Stevo Opačić, ima mnogo posla.
To je i prilika da se društvo okupi, porazgovara, našali, da pomogne ali i da popije.
– Nekada se mnogo pilo kod rakijskog kazana. Sada je to manje, neuporedivo. Sada nema pijanaca kod kazana a nekada tu niko nije bio trijezan, osim žena. Bilo je naroda, bilo mnogo ljudi u selu. Neki su, nestrpljivo čekajući da poteku prve kapi, donosili od kuće staru, prošlogodišnju rakiju. Peklo se danima i noćima. Sada je to mnogo manje. I rjeđe. Rakiju peku potpuni trezvenjaci, gradiraju pomoću uređaja a nekada se kvalitet rakije određivao kašikom i jezikom, i grlom, na kraju – ispričao nam je Stevo Opačić iz Bakinaca.
On se sjeća tih vremena i priča sa sjetom. Mlađi slušaju i ne vjeruju. Čude se.
– Nekada nije bilo toliko vrsta rakije, kao sada. Pekla se i pila šljivovica i jabukovača, a zimi, kada se sve popije, proizvodila se komadara. To je rakija od kukuruza od koje mamurluk ne popušta sedam dana. Sada se peku jake i kvalitetne vrste rakije, odstranjuju košpice, kom je u čistom posuđu, u urednim buradima i bačvama. Nekada su kokoši spavale na drvenim kacama punim šljive za pečenje, pa se opet niko nije otrovao. Jeste glava boljela, ali nisu kokoši krive za to – pripovijeda Stevo, upoređuje dva perioda, davnašnji i sadašnji način proizvodnje rakije, prenose Nezavisne.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu