Za raziliku od većine nas, Zora Vilotić je znala čime želi da se bavi kad poraste, gledajući oca “orla” pripadnika srpske vojne avijacije u odijelu pilota, a poslije i u kokpitu, dodirnuti nebo je bilo imperativ.
Ako na sve ovo dodamo činjenicu da je njen otac Aleksandar, sa 16 godina, postao najmlađi pilot u istoriji jugoslovenskog vazduhoplovstva, njen izbor je bio sasvim logičan.
Međutim, ni on, Zorina majka Ksenija, nisu mogli da sanjaju da će upravo Zora biti ta koja će oboriti očev rekord i to za čitave dvije godine.
Naime, imala je 14 godina kada je nebo nad Trstenikom postalo njeno igralište na kojem je ostvarila dječije snove. U razgovoru za Blic, Zora je otkrila kada je prvi put poželjela da postane pilot, te i kako izgleda jedrenje nebom u jedrilici Aero kluba iz Trstenika. Od tada, do danas, ona živi na relaciji Beograd – Trstenik.
– To je negdje urođeno bilo, jer tata mi je vojni pilot. Ja sam već sa 2,5 godine rekla da želim da budem kao tata, od tada ta priča traje. Kroz život sam samo o avionima i helikiopterima pričala, a onda sam zahvaljujući njemu dobila priliku da se ta želja i ispuni. Naime, tata mi je omogućio da letim sa 14 godina, koliko sam imala kada sam prvi put sjela u jedrilicu u Trsteniku i kada je moja životna ljubav konačno bila ispunjena – otkriva Zora na početku razgovora.
Budući da je sa obukom za jedrilicu počela na kraju osnovne škole, paralelno sa upisom u srednju Geološku i hidrometeorološku školu u Beogradu, upisala je i školu jedrenja u Trsteniku.
– Preko nedjelje sam bila u Beogradu, a u petak sam molila razrednu da me pusti sa posljednja dva časa da bih stigla na autobus za Trstenik. Tako je bilo od nekog kraja osmog razreda, početka prve godine srednje škole, pa sve do kraja školovanja. Imali su razumjevanja, na moju veliku sreću i zadovoljstvo – kaže ona.
Kada je došlo vrijeme da samostalno poleti, bila je puna adrenialina i treme. Kako je otkrila, u tim trenucima nekim ljudima se dešava da plaču, dok je ona imala sasvim drugačji pristup.
– Trema, trema i još treme. Ljudima se dešava da plaču, a ja sam pjevala, “Avionu slomiću ti krila” od Riblje Čorbe. Dvije trećine obuke je sa instruktorom, dok je jedna trećina samostalna. Praktični dio obuke podrazumjeva letenje od nekih pet ujutru pa sve do noćnih sati, to traje po cijeli dan, sve dok se letenje ne uvježba do savršenstva.
Tata Aleksandar je bio ponosan, dok je mama Ksenija bila ta koja je imala malo bojazni.
– Majka prvo nije mogla da svari. Ok, imala je ideju, bila je udata za pilota, ali je uvijek postojala predostrožnost i strah. Tata je bio sa mnom na obuci sve vrijeme u Trsteniku, budio me je u pola noći i preslišavao proceduru. Bio je ponosan na mene, kako je rekao “do neba i nazad”.
Što se tiče životnih planova, kod Zore su svi vezani za nebo i visine. Jer, ako ne postane akvivni pilot, riješena je da joj profesija bude takva da gleda u nebo.
– Trenutno pravim što veću satnicu na jedrilici i idem ka tome da pređem na drugi tip, a nakon toga, razmišljala sam o tome da upišem vojnu akademiju. Ne vidim sebe u poslu od 9 do 5, odnosno, da bih preživjela samo. Zato sam sve vrijeme gurala da ostanem na aerodromu. Druga opcija je kontola letenja, što bi mi teško palo, jer onda bih morala da gledam avione kako poleću i sleću, a ne bih bila u kokpitu. Naravno, tu je i meteorologija, pošto sam meteorološki tehničar sad. To su sve B opcije, za sada mi je najveća želja Vojna akademija i borbeni pilot – kaže Zora kroz smijeh.
Na pitanje da li je bilo nekih anegodota, te i šta je najljepše što je vidjela iz kabine jedrilice, Zora je istakla dvije stvari, a onda i objasnila zašto voli da je okružena ljudima koji su zaljubljenici u prirodu, poput nje.
– Dešavalo mi se da mi se pod krilom nađu ptičice, i onda moram da pazim da ne napravim veći nagib u zaokretu, pošto koriste ista uzlazna strujanja kao i mi. Budući da nemamo motor, koristimo prirodu kao motor, odnosno, pogon, i dešavalo se da mi se orlić nađe pod krilom i sve gledam da ga ne udarim, da on prođe. Što se tiče viđenog… Znate, Beograd je prelijep noću, ai priroda je priroda. Neopisivo iskustvo koje se mora doživjeti i vidjeti svijet iz perspektive ptica. Dešava mi se da upoznam ljude nadahnute prirodom i svime onim što ona nosi, koji su željni da je pokažu i objasne šta ona nosi.
Upravo je poput orlića i ona bila ranije “izbačena” iz gnijezda da bi naučila da leti. Naime, na prvom letu, sajla koja šlepa avion, pukla joj je dosta prije optimalne školske visine za tu proceduru.
– Pošto smo vezani za avion, on nas šlepuje do određene visine i dešava se da ponekada pukne uže. Zbog cimanja, možda ne pratim lijepo pravac ili se jednostavno sajla zaplete, te pukne van propisane visine. Pošto je standardna visina, za školsku zonu “kratki let”, 230 do 300 metara, meni se desilo da mi je instruktor otkačio uže na 74 metra. Uhvatila me je panika, ali poslije par sekundi, opasuljila sam se, sreća da je instruktor bio iza mene. To se tada desilo i nikad više. Tada sam naučila i počela da praktikujem jednu stvar, da odvajam emocije od onoga što radim, jer sam shvatila da mogu da fatalno utiču na krajnji ishod. Sljedeći let, kada me je otkačio na 86 metara, znala sam kako da se postavim.
Činjenica da je tim prvim letom oborila očev rekord, prija joj, ali samo iz razloga što je, kako kaže, ostala među oblacima. Ipak, više od svega joj znači povezanost koju je stvorila sa ocem kroz nesagledivo prostranstvo oblaka.
– Bilo je lijepo i čujno, to što sam postavila neki novi rekord, ali to što sam oborila tatin rekord, ne bi ništa značilo da nisam nastavila da se bavim letenjem, da nisam nastavila dalje. Dakle, gledam sebe da nadogradim u svakom smislu. On je pratio tadašnje zakone, ja sadašnje. Prva sam u svojoj klasi imala samostalno letenje. Slagaću vas sad, on je valjda najviše otišao do 1800, 900 metara, ja sam završila na 2400 metara, to je bio jedan od rijetkih dana kada je to moglo. Imao je osmijeh od uveta do uveta kad sam sletila. Ja to volim pa volim, to je moja najveća ljubav i osjećam se bliže tati kroz letenje.
Da bi sve bilo u redu, prije svakog leta sama pregleda svoju jedrilicu. To je temeljan posao i zbog opšte bezbjednosti, svako pogleda svoju jedrilicu, i kako je Zora rekla, za to je potrebno oko desetak minuta. Još jedna stvar bez koje siguran let nije moguć jeste padobran, koji je sastavni dio opreme.
– Ima jedna anegdota vezana za padobran. Naime, ja sa sve padobranom nemam kilograma za prednju kabinu. On ima oko osam, a ja oko 53 kilograma, fali mi težine, pa mi stalno dodaju tih sedam ili osam kilograma u vidu dodatnog sjedišta. Nažalost, još uvijek nisam skakala sa njim.
Kada čuju za njenu ljubav, ljudi različito reaguju, ali su reakcije uglavnom pozitivne. Ono malo negativnih, ne dotiče je, jer, kako kaže, kada se nalazi među oblacima, nije bitno ko joj je otac, već to koliko zna.
– Pročitala sam jednom, “ćale gura svoju kćerku”, svašta nešto na tu temu. E, sad taj komentar, ništa neobično kod nas. Međutim, mene palica vazduhoplova ne pita ko mi je otac, već šta isključivo ja znam o toj palici i šta ću u tom trenutku raditi, koja je moja odluka. Komentari idu od ljubomore do čestitki. Najbliža okolina je preponosna. Kada nekome kažem čime se bavim, obično je prva reakcija “Šta radiš!? Šta kažeš!? Gdje letiš, kako letiš.”, i onda im ja potanko objasnim sve što ih interesuje – kaže Zora na kraju razgovora kroz smijeh.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu