Rekao je ovo Nemanja Radićević, mladić koji je rođen sa deformitetom kičme, ali ga to nije spriječilo da živi život punih pluća.
Kako je rekao u razgovoru za portal Krug, njegovih četvrt vijeka života bilo je prilično turbulentno, jer su to vrijeme obilježile i lijepe, i manje lijepe stvari. Ono što mu nikada nije nedostajalo jesu ljubav i podrška porodice.
– Oni su bili apsolutno uvijek tu za mene, uz mene su i dan-danas. Prijatelja, čak ni „prijatelja“, često nije bilo. Moje djetinjstvo, zbog toga što sam u invalidskim kolicima, obilježila je odbačenost protiv koje sam se borio kako sam kao dijete znao i umio. Događalo se da želim da igram fudbal sa drugarima, smatrao sam – mogu da budem golman, da šutiram glavom, ali oni – ne daju. Ne daju da se igram ni nekih drugih igara. Najprije pokušam diplomatski, a kada to ne upali, uletao sam na teren, vukao ih za rukav, nisam dozvoljavao da nastave igru. Onda se oni iznerviraju i puste da se igram sa njima. Ma, bilo je svega i svačega. Možda nije moralo tako da bude, ali bilo jeste – započeo je Nemanja svoju priču.
Kako je rekao, odbačenost je najteže prihvatao zato što nije mogao da razumije razloge takvih postupaka.
– Problema je bilo na sve strane, pogotovo tih godina mog odrastanja. Ova zemlja tada je bila još konzervativija nego danas. Kao pozitivne događaje iz perioda odrastanja pamtim WCMX Skoplje challenge 2014. godine kada sam bukvalno osjetio najveću podršku. Bilo je puno skejtera, neke od najvažnijih izazova izveo sam prvi put tamo – rekao je Nemanja.
Šta je WCMX?
To je, zapravo, ekstremni sport hardkor siting, a Nemanja je prvi i jedini Srbin koji se profesionalno takmičio u slobodnom izvođenju trikova i akrobacija u kolicima. Nemanja se prisjeća kako je za ovaj sport saznao gledajući klipove na Jutjubu.
– Video sam klipove čovjeka koji je sve to započeo i dao naziv tom sportu. Vidio sam da može u skejt parku da se vozi, a prije svega toga vozio sam kolica na običan način. Nije mi padalo na pamet da odem u skejt park, iako sam volio da se spuštam na nizbrdicama, da me vuku neki motori ili bicikli. Od trenutka kada sam saznao za taj sport prije deset-11 godina, znao sam kuda želim da idem i šta želim da radim. Dobio sam u međuvremenu i nova kolica i onda je sve krenulo. WCMX za mene predstavlja neki izduvni ventil i dosta dobar način da izrazim svoju prirodu, ono što ja jesam”
“Znam tačno šta želim”
Ovaj ekstremni sport podrazumijeva izvođenje raznih „vratolomija“ u kolicima, na rampama u skejt parkovima. Uslova za treniranje ovog sporta u Kraljevu – nema. Nemanja ističe da je preko nekih svojih kontakata pokrenuo inicijativu za izgradnju skejt parka i u Kraljevu. Projekat postoji, bilo je komunikacije sa nadležnima i u Gradskoj upravi, ali je epidemija korona virusa – sve zaustavila:
“- Za sada je to samo priča, ima i obećanja, a i ja sam dosta tvrdoglav: znam tačno šta želim. Velika je moja želja da na kilometar od kuće imam skejt park i napraviću ga, nada se uskoro, a ne za deset godina – kaže Nemanja
Nemanja i njegov ljubimac keruša Zulu
Kad Nemanju upitate kako se desilo da mu je izmaklo postavljanje rekorda u neprekidnoj vožnji kolica za Ginisova knjigu rekorda, on sa sjetom prepričava kako je prije 7-8 godina rekord držao izvjesni Kinez sa pređenih 16 kilometara u ručno guranim kolicima. Prisjeća se kako je skoro bez treninga odmah izgurao 12, pa vrlo brzo i 14,5 kilometara.
– Svaki put kad mi neko to spomene žalim što nisam uspio, ali iskreno – bio sam lijenji klinac koji je birao da izlazi umjesto da ide da vježba na atletskom stadionu. U međuvremenu neki drugi Kinez je postavio rekord na 25 kilometara. Sada više ne treniram. Omiljeni sport. Ne žalim se, ali nemam gdje. Ranije sam dosta putovao, zvali su me svuda, bio sam dio i nekog Tojotinog projekta, pa sam bez obzira šoa ovdje nemam uslova odlazio na par dana pa vozim. Sada je korona sve zaustavila, tako da nisam odavno ni putovao, ni vozio. Imamo taj neki skejt park u park u Beogradu, ali on je ravan sa rampama, a osobama u kolicima više odgovaraju bazeni – betonski skejt parkovi „u rupi“. Čak i takav neodgovarajući skejt park u Beogradu je uništen i mogu možda svega 3-4 rampe da se koriste. “
“Mijenjam poglede”
Otkriva kako mu je najveća snaga da „tjera dalje“ neopisiva želja da, bar ovdje u Srbiji, promijeni pogled na ljude sa invaliditetom.
– Možda bi ispravnije bilo reći da želim da promijenim te ljude sa invaliditetom, nego poglede ljudi oko njih, zato što je sve zapravo u nama samima. Daj mi snage da osobe sa invaliditetom podsjetim da treba malo više da grizu, da se ne zadovoljavaju minimalcem od države, jer ćete osobe sa invaliditetom često čuti kako kažu: „Neće oni meni dati da se zaposlim, neću ni da pokušavam“. Mislim da i oni treba da sanjaju velike snove, da shvate da je to što su u kolicima samo fizičko ograničenje na koje treba da reaguju sa odgovorm: „Pa šta? Vrlo često neki ljudi smatraju da osobe sa invaliditetom treba da budu nevidljive, a mislim da sam ja ljude šokirao baš zbog toga što nisam nevidljiv. Neki su iznenađeni u negativnom smislu, ali ima i onih drugih koji želju da živim onormalan život shvataju baš kako treba – rekao je on u razgovoru za Krug.
“Zulu kao velika podrška”
Nemanjina vjerna podrška već sedam godina je pas Zulu, ženka američkog staforda.
– Zulu je bila tu i kad nikog nije bilo osim porodice. Prije nekih pet godina potpuno sam se povukao u sebe. Do tada sam bio pozitivan i pun energije uvijek i gdje god se pojavim, kao „mali zmaj“, „propovjedao“ kako ljudi treba da žive, a da se ne žale. Sa svojih 20 godina sam „pao“, kao da mi je dato da i ja osjetim to o čemu sam pričao ljudima nisam zapravo zna. Do tada, koliko god sam imao problema, unutar sebe nisam imao nikakav problem. Bio sam pun energije, veseo i vedar. Onda je došlo do toga da se jasno susretnem sa depresijom. Zato je neopisivo koliko mi je tada bila važna Zulu. Da nje nije bilo, ko zna šta bi bilo. Ona me je držala da u svemu tome ne potonem, da izađem s njom i igram se ili – kada dođem kući – sačekala bi me mala njuška koja maše repom. Shvatiš da si joj ti joj sve na svijetu i onda kako da toneš dalje? Idemo napolje! Zato, jako je bitna Zulu mom životu – sa puno ljubavi o svom psu govori Nemanja.
Ljudma sa sličnim problemima poželio je da poruči da pokušaju što manje da razmišljaju i da se što više igraju.
– Stres je u prekomernom razmišljanju, kada mnogo više živiš unutar glave nego izvan. Zato treba da uživamo u životu i da koristimo glavu samo za korisne stvari, da ne mučimo sebe sa previše razmišljanja – rekao je na kraju razgovora, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu