Saša Uhlova provela je mjesec dana radeći na farmi u Njemačkoj. Njen nesvakidašnji zadatak počeo je kad je tražila posao na poljskom sajtu jer upravo Poljaci su ti koji u velikom broju odlaze da rade u Njemačkoj.
– Odgovorila sam na oglas i iz daljih telefonskih razgovora saznala sam da ću raditi sedam dana nedjeljno, da se radi najmanje 10 sati dnevno i da ću biti plaćena 6,20 evra po satu. Moraću agenciji da platim naknadu od 200 evra i jednokratni iznos od 105 evra za krevet. Hranu ću kupovati i kuvati sama. Takođe su mi rekli da ponesem čizme i gumene rukavice – navela je, a onda otkrila kako zaista izgleda raditi posao u Njemačkoj koji mnogima zvuči primamljivo kao opcija – ne traži se nikakvo znanje i iskustvo, a koliko teško može da bude sjeckanje povrća? Ispostaviće se poprilično.
– Jutro po dolasku, moja cimerka Danka, u svojim 60-im, vodi me u veliku šupu za pakovanje, gdje je već oko 30 žena na poslu. Stoje pored pokretnih traka, sortiraju povrće za salatu koje ide u mašine za pakovanje. Dobila sam zadatak da siječem luk. Radim sa različitim ženama i sve su fine. Jedna mi čak kaže da samo oljuštim luk i ona će da siječe. Tako dugo stojim na istom mjestu, sati do pauze za ručak se razvlače. Čak je i odlazak u toalet neprijatan jer je jasno stavljeno do znanja da to ne treba da radimo često“, navodi Saša u tekstu za “Gardijan”.
U nastavku nas upoznaje sa Sabinom i Еvelinom, majkom i kćerkom iz Poljske. Sabina ima još troje djece, jedna kćerka je samohrana majka, a jedna ima samo 12 godina, piše Nova.
“Kad pitam kako se Nela nosi s time što joj je majka tako daleko, Sabina kaže da se već navikla i sada smatra Sabininu sestru, s kojom živi, svojom majkom. Sabinin muž napustio je nju i djecu pre mnogo godina, pa joj je potreban prihod. Ona šalje novac svojoj sestri, kćerki i unuci“, otkriva Saša.
S luka je tog dana prešla na papriku, paradajz, korenasto povrće, bundevu, bijeli kupus i krastavce, sve se ljušti, sjecka… Počeli su već da je bole zglobovi i činilo joj se da se gomile kupusa nikada ne smanjuju.
Tog prvog dana smjena joj se završava u 18 časova, a onda sa Sabinom odlazi prodavnicu da uzme neke stvari koje su joj potrebne. Usput, ona joj objašnjava kako su ugovori organizovani. Jednostavno: radite određeni broj sati, ali se bilježi manji broj. Kao rezultat, ispunjavate zakonske uslove za broj sati i minimalnu satnicu.
“Ugovor koji potpisujem oko trećeg dana vjerovatno odgovara njemačkom zakonu o radu. Ali dobijam dva izvještaja o radu. Na jedan zapisujem stvarno odrađene sate, a na drugi, službeni list, potpisujem one koji su zabilježeni: najviše 10 sati rada dnevno, šest dana u nedjelji. Već sam čula za dvostruko izvještavanje, ali ovdje mi to predstavljaju kao nešto uobičajeno. Niko ne objašnjava šta se događa. Prema zvaničnim zapisima, danas bih mogla raditi do 16 sati, a u nedjelju uopšte nije bilo posla“.
Niko ne zna kad se smjena završavaSaša ističe da joj je jedna od najgorih stvari bila to što niko nije mogao da joj kaže kad će smjena završiti, a bol koju je osjećala zbog rezanja velikih količina povrća, nošenja teških sanduka s povrćem i stalno mokrih ruku, bila je tolika da je planirala da traži od svojih da joj pošalju tablete protiv bolova.
“Kada sam jednu od žena pitala da li ćemo dobiti slobodnu nedjelju popodne, odgovorila mi je: ‘Molim vas da razumijete da nema radnog vremena, nema posla od ponedjeljka do petka. Ovdje ti samo kažu da ideš na posao, a nikad ne znaš kada će se završiti’”.
Ističe kako je čudno to što se ta egzistencija nakon nekog vremena čini normalnom, ali smatra da je to vjerovatno i zbog toga što su svi potpuno iscrpljeni jer, osim što je posao fizički jako zahtjevan, oni su 14 sati dnevno na nogama.
Zatim slijedi bar sat ili dva čišćenja i kuvanja, a zatim još čišćenja prije spavanja. Mi dijelimo kupatilo, pa je ujutru i uveče puno. Radna odjeća mi već smrdi, vjerovatno od luka, ali postoji samo jedna mašina za pranje veša pa ću morati da sačekam do noći, kada je mašina slobodna. Ali radije bih spavala“, navodi Saša, dajući još jednu sliku ljudi s kojima radi.
“Ima nekoliko mladih ljudi i nekoliko žena od 40 godina poput mene, ali većina je u 50-im. Neki izgledaju starije, ali možda su samo uništeni – teško je reći“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu