Naročit kvalitet ovog filma je njegova poludokumentaristička forma. Moram priznati da ako film razmotrimo sa tačke gledišta viših i ozbiljnijih umjetničkih očekivanja upravo ovaj početni kapital filma se promeće u njegovu najveću slabost. Ova forma ostavljala je mogućnost za duboku i temeljnu analizu ne samo društvenih uzroka, posledica i okolnosti u kojima je RAF djelovala nego i ličnih karaktera i interpersonalnih odnosa članova Bader-Majnhof grupe. Imam utisak da je u ovom segmentu sve ostalo na nivou portretisanja udarnog trojca grupe (Aleksander Bader, Ulrike Majnhof, Gudrun Enslin) kao razmažene djece koja se bez jasnog motiva, više iz objesti i kvazimoralističkjih motiva igraju revolucije. Ipak, tema pobune u njenom prometejskom aspektu i sigurno vladanje filmskim jezikom i zanatom su više nego dovoljni za toplu preporuku da tri sata svog života investirate u gledanje ovog filma. Sigurno nećete pogriješiti.
KNJIGA „Kuhanje“
Kada bi se više okrenuli sebi samima mislim da bi se neke stvari posložile i uredile. Da manje uvozimo a više izvozimo, jedemo domaće i čitamo domaće. U tom smislu preporučujem domaće autore, pisce koje svaki dan srećete u svom gradu. Slađanu Ninu Perković možete sresti u Parizu , gdje je njeno prebivalište ali i u Banjaluci, gradu njenog rođenja, gdje je ona pod okriljem izdavačke kuće Imprimatur skuvala odličnu zbirku priča pod nazivom „Kuhanje.“ To je zbirka priča u kojoj se nalazi 12 priča u kojem su naratori žene, međutim ima tu i muškaraca koji su uglavnom sporedni likovi. Junakinje ove knjige su obične žene koje kuvaju ručak, pronalaze farbu za kosu usred užasa rata koji se odvija pred njihovim očima, sanjaju da muževima skuvaju glavu, sabotiraju firme u kojima rade…Naratorke su različite starosne dobi, nalaze se u različitim životnim situacijama, suočavaju se sa svojim demonima i pokušavaju na neki način preoblikovati stvarnost. Priča koja je na mene ostavila najveći utisak je priča „Crna i Sijeda“ u kojoj su naratorke dvije starije žene koje razgovaraju na klupi u parku. Na duhovit način u jednom sasvim običnom „ćaskanju“ na klupi one tako lepršavo preteresaju teške teme: o životu, smrti, djeci i svemu ostalom što ih muči. Pored sadržaja ova knjiga mi se sviđa i po izgledu, malo džepno izdanje uokvireno pop art motivima na naslovnoj strani.
DISK – “Kuća časti”
U mojoj glavi kao i kod većine majki tokom dana u glavi uglavnom odzvanjaju dječije pjesmice ili najavne špice crtanih filmova. Skoro svaki dan odvojim nekoliko minuta da sa svojim sinovima otplešem uz pjesmu „Lutka“ grupe S.A.R.S. sa albuma „Kuća časti“, a pjesma za mene je cijelo jedno biće koje me zagrli, utopli i pokrene u meni lavinu najfinijih osjećanja. Muzičar kojeg najčešće slušam i kojem se iznova vraćam je Masimo Savić jer za mene je on umjetnik u svakom smislu riječi. Volim njegov glas, pokret, mimiku i ono što on podstiče u meni dok ga slušam i gledam. Sve što on stvori čista je umjetnost. Pjesme koje bih izdvojila su: „Indija“, „Iz jednog pogleda“, „Sretan put“, „Moje Da i moje Ne…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu