Ovdje ću morati da budem bezobrazan i nabrojim nekoliko knjiga koje ću prve staviti u torbu kad se opet zarati.
Prva, ne nužno i najomiljenija u ovom nizu je „Autostoperski vodič kroz galaksiju“, Daglasa Adamsa, i svi nastavci.
Uz Branka Ćopića, Adams je definitivno „najrazigraniji“ čovjek koji je držao olovku. Toliko mašte i duhovitosti je stalo u tog čovjeka da je to iritantno, u onom „kako ja ovo ne mogu?“ smislu.
Druga je Selenićev roman „Memoari Pere bogalja“. Što se mene tiče, ova knjiga spada negdje između magičnog realizma i Gintera Grasa. Bizarna, na momente ogavna priča, savršeni likovi, opsesija i kompleksi glavnog (anti)heroja koji su toliko specifični, a opet gađaju univerzalne stvari….
Treća je „Putovanje nakraj noći“, Luj-Ferdinand Selin. Bez ikakvih argumenata ovu knjigu smatram remek-djelom. Već dugo imam jako prisan odnos sa njom, jer svaki put kad je otvorim ona mi objasni koliko sam đubre postao. Saramago „Smrt i njeni hirovi“ i neću više.
Mašta, stil pisanja koji te tjera na stil čitanja „u jednom dahu“, obrt kakav priželjkuju Netfliksove serije… Preporučujem svima, možda malo više ljubiteljima lakšeg štiva.
FILM – “Balada o svirepom”
Ovdje sam tanak. Priznajem da sam prije mjesec-dva prvi put u životu gledao „Šindlerovu listu“, što će reći da i nisam neki strašan poznavalac filma.
Ako moram da biram omiljeni, neka to bude domaći.
„Balada o svirepom“ je nevjerovatno režirana priča Radivoja Lole Đukića. Ima „pucačinu“, dlakave ženske intimne dijelove u kadru, ima ono zbog čega ljudi kažu „naši filmovi su teški“, i, najbolje od svega, glavni glumci su gospoda Ljuba Tadić i Rade Marković, što je za mene već dobra preporuka.
Super za dječake koji žele da nose imidž vukova samotnjaka, a ne znaju kako, ali i za one koji tvrde da je sva naša kinematografija stala u CV Dušana Kovačevića.
MUZIKA – “Grejslend“
Moj najdraži muzički album svih vremena je „Grejslend“, Pola Sajmona.
Biću potpuno subjektivan, jer mi ova rubrika to dozvoljava, i reći da je to jedan od najradosnijih albuma ikad.
Teško-socijalne, melanholično-ljubavne, čak i osvetničke teme kojima se bave stihovi su podvučene muzikom koja je i mogla iz njega da izađe samo u Africi. Već to je za mene dovoljno da već skoro 15 godina (kad sam prvi put čuo „Call me Al“) mahinalno cupkam nogom i vrtim glavom na svaku pjesmu.
Savršen za vožnju, savršen za „uz posao“, evo i sad ga slušam dok ovo kuckam.
Prosto, taj album toliko volim da sam u jednom trenutku počeo da idem naokolo i držim propovjedi o tome kako je odlazak Pol Sajmona u Afriku jednako važan događaj u istoriji muzike kao odlazak Dejvida Bovija u Berlin.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu