Kovačević je u izbjegličkim kolonama, posljednje ratne godine, probijajući se danima i noćima kroz vlašićke šume, zajedno sa hiljadama komšija stigao u Lijevče polje i domogao se bezbjednijeg kraja.
On je donio usnu harmoniku u džepu i gusle na ramenu, kao najvažnije uspomene iz rodnog kraja.
Sve sam ostavio u Vakufu, pokretnu i nepokretnu imovinu, stoku i mašine, sve što sam sticao godinama, tamo je ostalo. Iznio sam jedino živu glavu na ramenima, odjeću, obuću i ova dva instrumenta, bez kojih mi je nezamisliv život – priča Nedeljko sjećajući se teških ratnih vremena i godina beznađa, kada je morao od kuće, u nepoznato i u veliku neizvesnost.
– Nisam smio tokom bježanija svirati, da ne bih otkrio položaje ali mi je svaki dodir, pogled na usnu harmoniku i na gusle, tokom tih dramatičnih dana, u kolonama nesrećnika davao snagu i ohrabrenje – opisuje Nedeljko Kovačević svoje najteže dane i događaje koji su mu se duboko urezali u sjećanje i koje često prepričava.
Ipak, porijeklo ovih instrumenta, njihova istorija je neobična.
– Bio sam dječak 1944. godine kada su u našu kuću u Donjem Vakufu, na putu za Sarajevo banuli njemački vojnici. Oni su nekoliko dana boravili kod nas, tu su se stacionirali. Stariji ukućani su bili u velikom strahu ali nama, djeci, to je bilo zanimljivo društvo jer nismo ništa znali, osim da je rat i da se puca, da narod bježi i gine – započinje Nedeljko sjećanje na Drugi svjetski rat.
Naveče, kada se noć spusti, veli, jedan Nijemac je svirao usnu harmoniku uvaljen u slamu, na ležaju.
– To je meni i mojoj braći bilo veoma interesantno. Spavali smo sa njemačkim vojnicima u istoj sobi, u slami, pod njihovim nogama. Bio sam opsednut usnom harmonikom i razmišljao kako bi bilo lijepo da i ja imam takav instrument. Kada je Nijemac zaspao, utvrdio sam i počeo glasno hrkati, ukrao sam iz džepa njegovu usnu harmoniku i sakrio u slamu. Ujutro je on tražio harmoniku, pitao Nijemce, obraćao se i nama djeci ali ja sam se pravio da ne znam o čemu se radi, da ne razumijem o čemu govori. Uslijedila je komanda za pokret, oni su pokupili svoje stvari i otišli a ja sam, ushićen brzo iz slame dohvatio usnu harmoniku, na kojoj i sada sviram i pohvalio se braći – ispičao je Nedeljko Kovačević svoj susret sa Nijemcima.
Njegov ratni plijen poslužio je za zabavu, za nove melodije u duhu partizanskih priredbi. Usna harmonika je u njemu, osim znatiželje probudila i ljubav prema muzici.
Zato Nedeljko i njegove komšije za ovu usnu harmoniku kažu da je Hitlerova a gusle napravljene 1974. godine sa likom Josipa Broza i grbom SFRJ smatraju Titovim instrumentom.
– Gusle su instrument kojim čuvam uspomenu na svoju državu, na vrijeme u kojem sam dobro i srećno živio. Dok sviram, dok prevlačim gudalo preko strune, Jugoslavija i Tito su mi pred očima i u pameti a kada se dohvatim usne harmonike, nižu mi se u mislima slike Nijemaca, Drugog svjetskog rata i okupacije – opisuje starina Neđo svoje emocije.
U Rovinama, poslije napornih njivskih poslova, kada se meštani okupe i povedu priču o Donjem Vakufu, rodnom kraju kojeg ne mogu zaboraviti niti potisnuti iz sjećanja, Nedeljko Kovačević često zasvira i zapjeva o srpskim junacima i davnašnjim bojevima, o izbjeglištvu, rodnom kraju i novom zavičaju.
Izbjeglička izvorna grupa
U Rovinama je novi zavičaj pronašlo 700 porodica iz Donjeg Vakufa. Oni su ovdje izgradili kuće, uklopili se u novoj sredini gdje neguju svoje običaje, tradicionalnu pjesmu i čuvaju uspomenu na rodni kraj.
Među njima su Jovica Petrić, Miodrag Petrić, Ranko Čavić, Zoran Galić, Spomenko Zagorac, Vlajko Ranisavić.
– Kada nam je teško, kada nas nostalgija pritisne, kada nas stegne u grudima, tada se okupimo i zapjevamo koliko nas grlo nosi. Na krsnim slavama, zborovima, na kosidbi žita ili nekom drugom poslu, pjesma je neizostavna – ispričali su nam pjevači iz Rovina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu