Ovu rečenicu sam negdje davno pročitala i bila mi je u mislima sve vrijeme tog jutra dok sam sa kolegama iz Blica išla ka Covid bolnici u okviru KBC “Dr Dragiša Mišović” na Dedinju.
Nisam znala šta nas tamo čeka, šta ćemo sve vidjeti, čemu ćemo svjedočiti, ali tih pet sati provedenih na prvoj liniji borbe protiv korona virusa sa onima koji su svakog dana na toj liniji nikada neću zaboraviti!
Nataša, Biljana, Suzana, Jelena, Daliborka, Lepa… Obična imena neobičnih žena po mnogo čemu: požrtvovanosti, hrabrosti, saosjećanju, snazi, strpljenju, znanju, sposobnosti, ljubavi, zahvalnosti, upornosti… Početak i kraj njihovog dana su isti: ustaju s misijom da spasu živote, da pomognu, a i u san utonu sa tim identičnim planom.
Tog dana imale su još jednu obavezu ugostiti novinarsku ekipu koja je željela da se na licu mjesta uvjeri kako izgleda ta Covid bolnica u kojoj se liječe najteži pacijenti iz cijele Srbije zaraženi korona virisom, koji je proces rada, šta sve ima od opreme na Covid odjeljenjima.
Nama je to bio izazov, ući u tu vatru u kojoj su one od početka, bez slobodnog dana, po 12, 13, 15 časova dnevno. I stigli smo puni elana i energije prilično rano, oko 9 časova.
Ali one su već dva sata bile tamo, održale prvi sastanak i spremale se za drugi s kolegama iz drugih ustanova koje su im poslate kao pomoć. Sastanak malo kasni jer čekaju nas.
– Hvala, izvinite što ste nas čekali, znate malo gužva usput, prvi je dan poslije produženog policijskog vikenda – pravdamo se dok idemo sa njima u salu za sastanke, a za pravdanjem nema ni potrebe, jer one su tu spremne, pa mi kad god došli – dobrodošli.
Poslije dva sastanka konačno idemo u Covid zonu! To smo čekali! Zajedno sa sestrama oblačimo zaštitno odijelo. Priznajem, osjećam se kao Rene Ruso u filmu “Outbreak”, sva sam važna sama sebi dok uzimam skafander, kapu, zaštitne naočare, rukavice, masku, nazuvke za obuću.
Ali iako najviše na svijetu volim da isprobavam novu garedorobu, ovo mi ide malo sporije. Inače oblačenje ovog odijela i ostale opreme traje oko pola sata, a trebalo mi je 10 minuta duže, uz nesebičnu Natašinu pomoć kod zakopčavanja, stavljanja naočara i kape na glavu, jer važno je da ne viri kosa.
Zujanje respiratora…
Na Covid odjeljenju je tišina. Čuje se samo zujanje respiratora, tamo su pacijenti s teškom kliničkom slikom. Sestre obilaze svakog pojedinačno, razgovaraju s ljekarima. Mi smo na pristojnoj udaljenosti.
– Vizita traje dugo, nekada i 4 časa. Potrudićemo se da zbog vas malo požurimo danas – kaže Nataša.
Klimam glavom, dok mi se grlo suši, gutam pljuvačku, prevruće mi je u onom skafanderu, pitam je da li je to uobičajeno.
– Pa da, odijelo je teško, jedva se diše ispod maske, ali čekaju nas voda i sokovi kad izađemo odavde – kaže mi.
Super! Gledam na sat – na odjeljenju smo tek 45 minuta! Hej, možeš ti to! Pa vidi njih, one rade, ti se samo šetkaš, govorim sama sebi dok mi kapci zapinju za suva kontaktna sočiva koja vape za svježim vazduhom.
Ali inspiracija je čudo! Gledam njih kojima je to 30. radni dan u nizu, ispravljam kičmu i sustižem ih. A one, pored svega što moraju da urade, i na nas obraćaju pažnju, objašnjavaju nam šta je šta na odjeljenju kako bismo snimili, daju nam potrebne informacije.
Dođe ti da strgneš masku s lica
Ušli smo u drugi sat posjete A zgradi, bogami postaje sve teže, dođe mi da strgnem onu masku s lica, pritiska mi nos, kad začuh glas: “Idemo na dezinfekciju, pa da popijete kafu!”.
Je l’ to glas anđela ili sestre Suzane? Isto je! Poslije pola sata skidanja odijela i dezinfekcije stigosmo do toplog napitka i udobne sofe. Ženske priče i smijeh ispunile su kancelariju: spominju se frizeri, spa vikendi kad prođe korona i kad konačno dobiju slobodan dan, neki izlasci (naravno da sam pozvana).
Što smo odmarali – odmarali smo, vrijeme je za posjetu ORL bolnici, gdje su takođe zaraženi koronom, što znači još jedno presvlačenje.
Novi skafanderi nas čekaju, ali sa prethodnim iskustvom brža sam 5 minuta! Ha! Kad sam obukla odijelo i stavila sve na sebe, shvatila sam da nisam bila u prostoriji u koju i car ide pješke, a popila sam kafu i flašicu vode.
Pa mislim se – nisu ni ostali, šta sad! Ćuti i trpi, nije ni Rene Ruso pitala Dastina Hofmana za toalet, pa nećeš ni ti Natašu Bogunović! Posjeta ORL j mnogo kraća, jer skoro svi pacijenti spavaju, glavne sestre dobijaju izvještaj da je sve u najboljem redu, čak će troje pacijenata biti otpušteno kući, pa možemo da idemo dalje. Je l’ to znači skidanje odijela i prateće opreme? Da! Fantastično!
Poslije nove procedure skidanja i dezinfekcije izlazimo na svjež vazduh, dođe mi da zagrlim prvo drvo, gledam u nebo, a moje nove prijateljice u svoje fascikle, pišu nešto usput. Vide da ćemo da kolabiramo gladni, pa nam kažu da imaju sendviče i jogurt, a bogami i ključ od toaleta sam dobila. Interesantno, niko ga drugi nije tražio. Iskreno, sumnjam da su one roboti.
Sladak je bio taj sendvič, savladala sam ga mnogo brže nego ona dva skafandera, uzimam i drugu flašicu vode, jer sad znam gdje je onaj ključ pa sam opuštena, i shvatam da smo tek na polovini radnog vremena ovih superžena, koje su ispred sebe imale bar još toliko, još barem pet sati rada s pacijentima, kontrole opreme, nabavke, logistike.
I sve njihove misli i van posla su o tome: da pomognu, da svaki dan dočekaju spremne, da svaki pacijent bude zbrinut, da svakom bude pružena vrhunska njega. Za njihovu dobrotu, toplu riječ, utjehu i pažnju ne treba nam recept, one toga imaju bezgranično.
Uzvratimo im tako što ćemo paziti na sebe, što ćemo poštovati ono što nam savjetuju, kako bi i one bile kod kuće na vrijeme,gdje će se opet napuniti ovom nevjerovatnom energijom koju će sljedećeg dana dati nama.
Superžene, hvala vam na nezaboravnom danu, od kojeg se još oporavljam i vidimo se kad sve ovo bude juče. Onaj izlazak sam upisala u podsjetnik!
(Novinarka Blica)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu