Desilo se to što se desilo i suština je u tome da bi trebalo uraditi sve da se to nikada više ne desi. Kao što sam mnogo puta govorio kada je riječ o nasilju u porodici: ako propustite da reagujete na prvi šamar koji vam neko uputi, računajte na to da će se to nastaviti. Ako treba da se u škole postave KD (kontradiverziona) vrata postavite KD vrata. Ako i druge tehničke stvari treba uraditi, poboljšajte to. Dovedite sve do savršenstva. Ali, to nije suština problema. Na ovu djecu je pucao dječak ali postavlja se pitanje šta sve stoji iza tih hitaca i šta je sve pogrešno urađeno što je dovelo do toga da taj dečak uputi hice ka svojim drugovima – kazao je Pašalić.
On je ukazao i na to što svi kažu da je dječak bio najbolji đak nema nikakve veze sa tim što se dogodilo. Kao primjer naveo je ljude koji su bili idealni supružnici i kolege u firmama u kojima su radili, a koji su bili masovne ubice.
Učenik Kosta K. (13) ubio je osam školskih drugara i radnika obezbeđenja
– Onda se postavlja pitanje kakvi su oni bili prije toga pa… Nema to značaja. Značajno je da se postavi pitanje: Šta je sve tome doprinijelo? To je konglomerat, nije to samo škola, nastavnici i Ministarstvo prosvjete. To je pitanje svih mogućih uticaja na dijete, a njih danas ima nebrojeno mnogo, a nema mnogo mjesta gde se oni mogu kanalisati, odnosno gdje se mogu spriječiti. Spominjalo se mnogo puta danas obrazovanje, a gdje je vaspitanje? Koliko sam puta čuo u svim medijima “prava djeteta”, a gde su obaveze djeteta i ko o tome vodi računa? Pa svakako onaj koji je želio to dete, koji ga je donio na svet i koji samim tim mora da se stara o tom detetu na pravi način od toga da vodi računa koje sadržaje to dijete prima, upija. Šta to dete gleda, sluša, s kim se druži, s kim komunicira? Kakav je odnos s drugovima na ulici, u školi, da li trpi nasilje – psihičko, fizičko? Sve su to stvari za koje treba mnogo vremena i jako mnogo odgovornosti, pa tek onda dolazimo do zakona i formulacija da li je zakon nešto mogao ovako ili onako da formuliše – stava je zaštitnik građana.
Ne živimo u bezbjednom društvu
Pašalić se osvrnuo na frazu “to ne može da se desi kod nas jer mi živimo u bezbjednom društvu”.
– Evo desilo se. I šta sad? Suština je da to ne sme više nikada da se dogodi. Može sve da se spriječi. Ako se desi sljedeći put to više neće izazvati toliku medijsku pažnju i neće se svi oglasiti i reći “užasnuti smo tragedijom”. I onda će se to polako pretvoriti u svakodnevnu vijest ili rutinu, nešto na šta neko više ne obraća toliku pažnju.
O odluci da škole danas u popodnevnoj smjeni ne rade, Pašalić kaže da nema komentar, ali i da je to kao kada bi sad svi prestali da rade zato što se desila neka tragedija ogromnih razmjera.
– Treba pokazati hrabrost u tom smislu da i pored toga nastava treba da teče, da treba da se osjete djeca sigurno u svim ostalim školama. Da država pokaže da će riješiti problem i da se to više neće nikada ponoviti. Govori se o vršnjačkom nasilju. Pa ja sam išao u tu školu. Ta škola je bila nekada podeljena u dvije škole – “Slobodan Princip Seljo” i “Aleksa Šantić”. I mi smo se tukli među sobom, ali ne daj Bože kada se pojavi nastavnik ili milicajac, sve je prestajalo momentalno. Sad se tu postavlja pitanje autoriteta. Ko ima autoritet nad tom decom – roditelji, nastavnici? Ko? To pitanje ja stalno postavljam. Ko je ta osoba pred kojom će dete da stane mirno? Mi smo institucija koja se bavi zaštitom dece, ali autoritet mora da postoji – kaže on, prenosi Blic.
Djeca su prezaštićena, nemaju autoritete
Pašalić je kazao danas i da je veoma važno pitanje prezaštićenosti djece od strane roditelja. To je recimo slučaj s mobilnim telefonom. Ako se donese odluka da nema u školama mobilnih telefona, nema tu šta roditelji da se pitaju. Onaj ko je nadležan, a to je Ministarstvo prosvjete, će da obrazloži odluku zašto je to uradio i nema više o tome diskusije. Znate li koliko je puta pred Zaštitnika građana došao roditelj nezadovoljan time što njegovo dijete nije uspjelo na nekom konkursu. Iako se mi ne bavimo meritumom nego formom, vi vidite analizom da očigledno roditelj nije u pravu. Ne prebacujem krivicu na roditelje, daleko od toga, ali se postavlja pitanje s kim dijete provodi svoje vrijeme, koliko i kako. Pa se onda gleda ko na njega ima najviše uticaja – zaključio je Zoran Pašalić u “Uranku” na televiziji K1.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu