Ova, najiskrenija ljudska želja Pavlu Gavuri ostala je, nažalost, neuslišena. A sve je ovaj junak iz Pančeva učinio da petnaestogodišnja Minja Draganić preživi. Rizikovao je svoj život, viseći na simsu terase devetog sprata solitera na Dorćolu u Beogradu, da nju izvuče iz stana na desetom koji je gutao plamen.
Na građevini gdje je obavljao molerske radove, tog 27. oktobra, čuo je krike i zapomaganje nesrećne djevojčice koji su odzvanjali Dorćolom. Čim ju je vidio u plamenu na terasi desetog sprata, zgrade u Ulici Visokog Stevana, ni trena nije razmišljao. Sa kolegama Lazarom Erešom, Nemanjom Držaićem, Nenadom Jankovićem i Davidom Nikom, odjurio je da joj pomogne. Ne razmišljajući o svom životu, sa drugovima je vezao kanap oko pojasa i Pavle se odvažno popeo na sims, dajući instrukcije Minji koja je gorjela. Pričao je da je i pored užasnih bolova koje imala slušala svaku riječ. I uspjeli su… Minja je bila u njegovom naručju, spustili su je na bezbjedno… Slike i snimci ovog spasavanja obišli su Srbiju i region… Javnost mu se divila i svi su bili jednoglasni da hrabrost, humanost i lavlje srce opisuju ovog heroja iz Pančeva.
Kada se prisjeti dana u kome je cijela Srbija saznala kakav je heroj, Pavle Gavura kaže da pamti Minjine krike koji su odzvanjali Dorćolom, ali i u njegovoj glavi:
– Kada se tako nešto desi, vodi vas samo misao da nekome pomognete, da prekinete njegovu agoniju. Dok smo razrađivali taktiku kako da je spasemo, sjetio sam se da me kolege vežu kanapom i da tako osiguram sebe. To uže jeste malo deblje, ali da sam se okliznuo, ko zna da li bi me zadržalo…
Iako je sam prvi jasno vidio koliko teške opekotine Minja ima, iako je zauvijek upamtio dim i plamen u njenim ustima, Pavle i njegove kolege vjerovali su da će djevojčica i njena mladost pobjediti rane. Da će se oporaviti i nastaviti da živi. Nepun mjesec dana kasnije, njena smrt u bolnici tokom liječenja, kako uz uzdah govori, potpuno ga je šokirala i iznenadila, pišu Novosti.
– Bio sam na poslu kada je ona preminula. Da je više nema, saznao sam na pauzi kada sam pročitao poruku. To je bilo potpuno neočekivano, mi smo bili u kontaktu sa njenom majkom, a ona je sve vrijeme bila izuzetno optimistična, i ništa nije ukazivalo na to da bi moglo ovako da se završi. Njena majka je bila uvjerena da će sve biti u redu dok je Minja pod nadzorom ljekara – i dalje u nevjerici govori Pavle.
Nismo se premišljali
Dok govori, na licu viteza iz Pančeva jasno se odražava bol, ali Minjin. Kao da ovaj nesebični junak još proživljava sve patnje koje je djevojčica doživjela.
– Kada mi je kolega rekao da neko doziva u pomoć sa terase, samo smo požurili da joj pomognemo. Dok smo trčali ka zgradi, slušao sam njene krike i samo mi je prošlo kroz glavu pitanje: “Zašto je ona i dalje tamo?”. Nismo se premišljali, jedini cilj nam je bio da je izvučemo iz tog pakla. Svjestan sam da sam svoj život doveo u opasnost, ali to me sustiglo tek kada se sve završilo. Poslije nekoliko dana otišao sam kod Minjine komšinice koja živi ispod stana u kome je izbio požar, i koja nas je pustila na svoju terasu. Kada sam zakoračio na nju i vidio visinu na kojoj sam bio, tek tada sam sve shvatio – iskren je Pavle.
Na 27. oktobarski dan i sve što se tada desilo Pavla podsjeća jedna opekotina koja mu je ostala na ruci nakon što mu je djevojčica dospela u naručje.
– Gorila je, niko ne može ni da zamisli kako joj je bilo dok je dozivala pomoć. Kada ju je zbrinula ekipa Hitne pomoći, izašao sam i legao na travu jer sam bio vreo samo od nekoliko sekundi koliko sam je držao – priča nam Pavle.
Humanost ovog mladića i njegovih kolega nije se zaustavila tog tragičnog oktobarskog dana. Nekoliko dana kasnije pozvali su ljude da se priključe akcji prikupljanja pomoći za Minju i njenu porodicu, pozivali su na dobrovoljno davanje krvi, nudili svoju kožu za transplantaciju.
– Izabrani su odgovarajući donori, imala je nekoliko transplantacija kože, ali uzalud – u suzama govori Pavle. – Sa Minjinom majkom sve vreme smo bili u kontaktu, sada se ne čujemo toliko često. Vidjeli smo se na sahrani, ali niko od nas tada nije mogao da priča, ako bi nas vidjela, možda bi joj bilo još teže. Sačekaćemo pogodan trenutak da sjednemo i razgovaramo sa njom. Da vidimo kako da se organizujemo, sa našim kolegama koji se bave građevinom i sredimo stan u kome su živjeli.
Ispričao nam je hrabri Pančevac i da su njegovi roditelji iz medija saznali da im je sin heroj. Skromno nam je samo rekao da su ponosni na njega. A Srbija i njeni građani više nego dobro znaju da su veliki podvig ovog mladića i njegovih kolega svima vratili nadu da među nama postoje veliki i hrabri. Pavle je uvijek o svom podvigu govorio tiho i skromno, tako je bilo i ovog puta. Svojim djelom dokazao je da je satkan od hrabrosti, humanosti i da u njemu kuca junačko srce. Može li čovjek više?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu