Studija otkriva da je jedan od najvažnijih elemenata kvalitetnog vaspitanja u vezi sa načinom na koji se roditelji odnose prema djeci, a koji može da šteti njihovom samopouzdanju i samopoštovanju.
Najuspješniji roditelji konstruktivno krtikuju djecu, ali samo kada je to potrebno, dok neuspješni zapravo uvijek imaju zamjerku na svoju djecu.
Kada je roditelj kritičan (“Zašto nisi kao tvoj brat?”) ili kada je ljubav uslovna (“Očekujem ovo i ono do kraja polugodišta!”), dijete osjeća manjak vrijednosti. Ovakve emocije za njega su previše, i najčešće ne zna da se nosi sa njima, što ga čini nesrećnim i napetim.
Djeca u ovakvim okolnostima nauče da sakrivaju njihovu narav i ličnost i umjesto toga žele da postanu osobe za koje vjeruju da će njihovi roditelji voljeti.
Ovaj psihološki princip dovodi do toga da djeca razviju ono što psiholozi nazivaju “lažnim ja”. Vrsta alter-ega tj. osoba kojom se služe kao strategijom suočavanja. Na taj način dobijaju ljubav i podršku koji su mu potrebni da prežive. Posljedica je da se osjećaju posramljeno i nevoljeno.
Vremenom “lažno ja” može dovesti do toga da izaberu pogrešne prijatelje, partnere ili karijere, jer oni u suštini žive tuđi život.
S druge strane, roditelji koji odgajaju najjaču i najotporniju djecu stvaraju okruženje koje im dopušta da griješe i da se ne plaše neuspjeha.
“Još uvijek možete voljeti osobu, ali da ne volite njene poteze i radnje. Djeca ne povezuju svoju vrijednost sa svojim ponašanjem, niti sa “dobrim” ili “lošim”.
To ne znači da ne možete imati očekivanja od svog djeteta. Samo morate voditi računa o tome kako izražavate brigu. Kada se dijete ponaša na način koji nisu u skladu s našim vrijednostima ili nadama, ipak treba da pokažemo toplinu čak i dok izražavamo razočaranje.
Djeci treba u svakom slučaju pokazati da ih cijenimo.
Veliki dio naših života kao roditelja sastoji se od toga da djecu tjeramo da rade stvari koje ne žele, da ih podučavamo lekcijama, pripremamo ih za budući uspjeh. Ali kad se naprosto ne družimo s djecom, već samo odrađujemo s njima razne zadatke, nešto se izgubi u našem odnosu – navodi se u istraživanju.
Profesor psihologije na Univeriteta Jork, Gordon Flet, kaže da je važno obratiti pažnju na “mikro-vježbe” s djecom. Da li se ljutite kada vam djeca uđu u sobu ili ih samo ispitujete o školi – ako je to potvrdno, odnos treba promijeniti.
U tu svrhu, psihološkinja Suzan Bauerfeld preporučuje da djecu pozdravite barem jednom dnevno, s potpunom radošću. To uključuje fizičku nežnost i razigranost.
Profesor Skot Galovej s NYU se slaže. U svojoj knjizi “Algebra sreće: Bilješke o potrazi za uspjehom, ljubavlju i smislom”, on piše o svojoj majci:
– Za mene je ljubav bila razlika između nade da neko misli da sam divan i vrijedan – i spoznaje da neko misli.
Kad ne nađemo vrijeme za igru, gubimo neke od najkvalitetnijih interakcija koje možemo imati sa svojom djecom – u zajedništvu i jednakosti, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu