“Cijena karata u javnom prevozu se ne može povećati na teret građana. Cjenovnik se može korigovati, ali samo ako će Grad Banjaluka snositi taj iznos sredstava iz svog budžeta.”
Pred nama su dva dijametralno suprotna stava. U prvom se odbija ulaganje iz gradskog budžeta jer većinski dio preduzeća drže privatnici, a u drugom se izričito zahtijeva zahvatanje iz iste kase kako bi se privatnicima, koji imaju stoodstotno vlasništvo, pokrili navodni gubici.
Neupućeni bi, da je ovo pitanje za milion maraka, rekli kako su pročitali izjave dva političara, iz opozicije i vlasti. I grdno bi se prevarili.
Ovakve bravure postaju zaštitni znak Mladena Ilića, još jednog SNSD-ovog junoše, koji računa na kratko pamćenje i botovsku pamet pristalica stranke čiji se program od gubitka lokalnih izbora svodi na već čuvenu rečenicu ranjenog lava “Nijedan Stanivukovićev prijedlog neće biti podržan, taman da je Ajnštajn”.
Zašto bi se, uostalom, on razlikovao od svog šefa, koji izvodi prave verbalne i političke vratolomije govoreći jedan dan kako Predsjedništvo BiH ne postoji i država samo što se nije raspala, a sutradan postaje vatreniji zagovornik Ustava BiH od najtvrđeg krila SDA, treći dan glasa protiv uvođenja diferencirane stope PDV, četvrti to sam “kao fol” predlaže, peti dan predaje jasenovačku građu, šesti oplakuje Srbe ubijene od rodbine onih kojima je omogućio da šutnu dokaze u memljive podrume, sedmi dan optužuje opoziciju da šuruje sa sarajevskom čaršijom, osmi se s kamaradom Bakirom tajno sastaje po kafanama, devetog dana prijeti ekspresnim vraćanjem nadležnosti, desetog sve prolongira (čitaj: odustaje), jedanaestog dana organizuje referendum, dvanaestog ga naziva anketom… a svakog prvog provjerava koliko mu je leglo na račun od te iste omrznute Bosne i Hercegovine, jer nije gadljiv na “miris” novca koji dolazi iz Sarajeva.
Naučio je odlično Ilić istorijsku lekciju kako treba biti veći papa od samog pape ukoliko želi duže vrijeme da ostane u njegovoj milosti. To se najbolje vidjelo na obilježavanju Dana grada Banjaluka 2021. godine, kada je nakon govora Draška Stanivukovića i Dodik aplaudirao gradonačelniku, da li iz kurtoazije ili zato što je pored njega sjedio Aleksandar Vučić, dok su kamere ovjekovječile zblanutog Ilića kako zuri u svog šefa… ali su dlanovi ostali položeni na krilu.
Mladen Ilić je, nažalost, samo jedan u moru klimoglavaca koje na površini ne održava vođina naklonost već ucijenjeni radnici, izgladnjeli penzioneri, demobilisani borci Vojske RS, ne samo iz Karakaja, koji i pored sramotnog boračkog dodatka od 75 KM mjesečno trče da pruže podršku onom koji ih je gotovo doveo do prosjačkog štapa. Na površini ih održava mladost koja ide linijom manjeg otpora i radije napušta topli dom nego da se za njega bori, makar u ruci nemala ništa drugo do znate već kakvu motku.
Kada ta podrška izostane, a do toga će doći brže nego što se iko nada, jedino naivni mogu vjerovati da će mutikaše nestati u mulju u kojem se godinama srećni valjaju. Sve Mutikaše ovog svijeta se bore da ne dožive sudbinu Stojana iz romana Svetozara Ćorovića, a najlakši način je već provjeren – što brže naći novog boga, novog gazda Simu, uz kojeg će usavršiti stečene vještine u ostvarivanju prljavih ambicija.
Biće zanimljivo vidjeti kako će tada razni Ilići, Topići, Đajići, Amidžići, stričevići i kumići objasniti zašto su Banjaluci pedantno, udruženim snagama stezali svilen gajtan oko vrata i borili se da je finansijski i na svaki drugi način osakate. Zaboravili su izgleda da su kroz grad na Vrbasu vijekovima prolazili i ljudi i neljudi; ljudi da ga grade, neljudi da ga razgrađuju. Prvi su završavali u sjećanjima, drugi neizostavno na smetlištu istorije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu