I ne samo njima. Evo, upravo počinje era u kojoj će žene suditi mačo tipovima kojima se divi cijela planeta, najboljim fudbalerima svijeta.
I to na Svjetskom prvenstvu u Kataru, državi u kojoj je muškarcima dozvoljeno da imaju četiri žene, a ženama nije dozvoljeno skoro ništa, osim da nose hidžab, da slušaju muške glave i da budu bogate, naravno, ako su bogati njihovi očevi i muževi.
Mundijal u Kataru će po mnogo čemu ostati zapamćen kao istorijski. Pamtićemo ga i kao prvo (muško) Svjetsko fudbalsko prvenstvo na kojem će pravdu dijeliti i žene.
Među 36 glavnih i 69 pomoćnih sudija, te 24 sudija u VAR sobi na Mundijalu, prvi put u istoriji svjetskih prvenstava biće i šest žena.
Glavne sudije biće Stefani Frapar iz Francuske, Salima Mukansanga iz Ruande i Japanka Jošimi Jamašita. Pomoćne sudije biće Nojza Bek iz Brazila, Karen Dijaz Medina iz Meksika i Ketrin Nezbit iz SAD.
Fudbalska istorija će zapamtiti njihova imena, ali ne i mnogobrojne žene i djevojke koje su se decenijama borile za rodnu ravnopravnost u svijetu fudbalskog suđenja.
A upravo one, neznane junakinje, vodile su mukotrpnu bitku protiv predrasuda, nepisanih pravila, brkatih gospodara fudbala i zadrte publike, kako bi sedamdesetih godina prošlog vijeka prve sutkinje istrčale na fudbalske terene.
Prve žene, koje su obukle tada obavezno crni sudijski dres, nisu, naravno, sudile na Mundijalu, nego na blatnjavim igralištima klubova najnižeg ranga u selima i siromašnim predgrađima.
I bilo je čupavo!
Valjalo je ubijediti stasite halfove i centarfore da je, čak i kad je žensko, sudija vrhovni autoritet, ili muškim riječnikom kazano, bog i batina na terenu.
Valjalo je izaći na kraj s novinarima koji su ih, krajnje seksistički, nazivali „damama u kopačkama“ i „ljepoticama s pištaljkom“. I sa fudbalerima, kontrolorima i inim „šmekerima“ koji su ih odmjeravali od glave do pete, naročito zadržavajući pogled na „izvjesnim“ dijelovima tijela. I sa skandiranjem sa tribina: „Sudija nije muško!“
I sa nepristojnim ponudama u inače kontroverznom i u korupciju ogrezlom fudbalskom svijetu.
Ali, tako to ide. Da nije bilo tih pionirki, prvih žena fudbalskih sutkinja, koje su prije 40 ili 50 godina hrabro kročile na provincijske terene od Vorčestera do Grocke, ne bi ni danas Stefani Frapar sudila Ronaldu. I to usred Katara.
To da su žene fudbalske sutkinje izvojevale svoju do sada najveću pobjedu baš u Kataru samo je jedna od mnogobrojnih kontroverzi vezanih za aktuelni Mundijal.
Da li je FIFA „prodala“ domaćinstvo Svjetskog prvenstva bogatoj državi koja nema nikakvu fudbalsku tradiciju, ali ima bogatu istoriju kršenja ljudskih prava? Da li su velelepni stadioni izgrađeni na krvi hiljada poginulih i povrijeđenih radnika – migranata, koji su radili u skoro ropskim uslovima? Da li je država u kojoj je zakonom kažnjivo biti gej pravo mjesto za održavanje Mundijala?
I da li je Mundijal u Kataru do sada najskuplji i najžešći primjer „sportvošinga“ – nastojanja država da svoj „uprljani“ imidž „operu“ organizacijom velikih sportskih takmičenja?
Predsjednik FIFA Đani Infantino, na posljednjoj konferenciji uoči Mundijala, na sve to je odbrusio: „Dosta je licemjerja!“
I čovjek je u pravu. Nije Mundijal u Kataru prvi ni jedini primjer “istorijske nepravde”. Ni prvo veliko svjetsko takmičenje koje je održano na „pogrešnom“ mjestu. Sjetimo se samo Olimpijskih igara u Berlinu 1936, koje je otvorio lično Adolf Hitler.
A opet, svi će berlinsku Olimpijadu pamtiti po maestralnim uspjesima tamnoputog atletičara Džesija Ovensa, a ne po mrziocu crnaca, Jevreja i ostalih nearijevaca, čije ime nije pristojno dva puta ponavljati.
Uostalom, možda je baš Katar, država u kojoj ženama nije dozvoljeno skoro ništa, pa čak ni dođu na stadion bez pratnje muškarca, možda je baš taj i takav Katar pravo mjesto na kojem će žene suditi najpopularnijim muškarcima svijeta.
I tako pomjeriti jedan kamenčić u istoriji. Ne samo fudbalskoj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu