Iz našeg ugla

Mudra sijeda glava

Prije bezmalo dvije godine imao sam čast da provedem sa Svetislavom Pešićem desetak sati u komadu, sasvim dovoljno da se uvjerim koliko ima znanja i mudrosti u sijedoj glavi koja i dalje radi kao „Doxa“.

DUŠAN REPIJA NOVINAR EUROBLIC I PORTALA SRPSKAINFO
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Bio je to praktično početak njegovog drugog mandata na mjestu selektora košarkaša Srbije koji nije ni planirao. Kada je uslijedio poziv iz Košarkaškog saveza Srbije misli su mu bile zaokupljenje pisanjem knjige „Moja igra, moj put“ između čijih korica je ovjekovječio sve što mu se dešavalo od rodnog Pirota, preko Beograda, Sarajeva, Berlina…

Ipak, nije mogao da odbije vapaj iz Sazonove 83 znajući da je ponos i dika srpskog sporta u ćorsokaku. Tada mi je govorio da su ga ukućani, pa i kolege, savjetovali da ne prihvati ulogu, ali srce je reklo drugačije. Putu do srebra u Manili bio je popločan svim, samo ne dobrim namjerama… Zbrkane kvalifikacije, nes(p)retan rastanak s dugogodišnjim kapitenom, doslovno nagovaranje igrača da obuku dres, javnost koja ga je uglavnom gledala kao da je njegovo vrijeme prošlo…

Uslijedilo je i onih deset crnih minuta protiv Italije na Evrobasketu nakon čega su sjekire podigli i oni koji su ćutali… Ipak, harizmatični selektor je pregrmio Berlin i nastavio da radi ponavljajući da Srbija više nije košarkaška sila i da više ne postoji sistem koji je davao rezultate decenijama unazad.

Pročitajte još

U svakom istupu hvalio je košarkaše govoreći da su oni najzdravije tkivo srpske kraljice sporta. A oni su mu u Manili vratili za sve. Oni koji su prihvatili da ljeto provedu u nacionalnoj uniformi shvatili su šta je njihov zadatak, za koga igraju i koga predstavljaju. Radili su u tišini i slušali jadikovke kako nema ovog ili onoga bez kojih nemaju šansu. Međutim, duboko u sebi znali sigurno su znali da mogu mnogo, naročito ako slušaju učitelja koji je kao papagaj ponavljao da mu ne treba 12 najboljih nego 12 koji najskladnije funkcionišu.

A ovi momci koji su predstavljali Srbiju definitivno su grupa koja zaslužuje sve počasti za ono što su pokazali na drugom kraju svijeta. Jedan je, na žalost, ostavio bubreg u Manili, a ostali su igrali za njega i učinili da se ipak smije u teškim danima.

I zato, hvala vam Orlovi, hvala ti mudra glavo! I, ne zaboravimo, ova medalja ne znači da je sve posloženo kako treba – jer su igrači i dalje najbolji dio trofejnog sporta.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu