Uz to, na Autobuskoj stanici nema ni jednog jedinog obilježja Banjaluke, bar grb grada, ako ništa drugo, da ne pričam o domaćim proizvodima, mapi grada ili nekim informacijama o događajima. Od ulaska u stanicu dočeka vas smrad dima i neočišćenog toaleta. Prosto me sramota.
Tu nam je i naš aerodrom, tu smo u zaostatku najmanje 30 godina. Turisti, gosti, poslovni ljudi koji dolaze na banjalučki aerodrom imaju šta i da vide. Jad i čemer. Uski prolazi od silaska iz aviona, prostorija koja izgleda kao da će se svakog časa srušiti, stari okviri od drveta koji se gule, osoblje koje ne zna engleski jezik, smrad iz toaleta. Nema ni jednog obilježja Banjaluke ili bilo čega što predstavlja dobrodošlicu, osim natpisa pogranične policije i kako da se ponašamo. A kada izađete iz Aerodroma vidite veliki bilbord na kom je reklama: Dobrodošli u Srbiju.
Neće niko da radi i nije im u interesu. Možemo mi misliti da volimo svoj grad ali to ne pokazujemo. Promijenila bih te stvari, jer i sama konstantno radim na promociji grada, vinske kulture, seoskog turizma i većeg sadržaja od onog šta nudi TOBL.
U mom gradu mi se sviđa svaki osušeni list u jesen, svaki cvjetić na drveću i travi, rijeka koja se bori od zagađenja i sviđaju mi se, pored sve ove muke, nasmijani ljudi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu