Ja sam vam, moj narode, najveća budala. Dok drugi bacaju pred šefove ključeve kamiona i odbijaju da voze, ja i moj kolega smo prihvatili najrizičnije maršute, od Srbije do Rusije preko Ukrajine i Rumunije, da dovezemo našem narodu tovar lijekova i krompira, da prevezemo Rusima salatu i jabuku. Drugi ni ne kreću na put, a mi ne gasimo dan i noć. Mjesec dana nisam vidio porodicu, zbog njih ovo i radim – priča dok čeka na Ukrajinskoj granici za Blic Milovanović.
Kako stanemo na pumpu bježe od nas
– Da vam kažem, Rumuni nas još nekako i poštuju, ali kad dođemo u Ukrajinu ne daju nam da odmorimo ni na parkinzima. Plaše se da im nosimo virus. Spavamo pored puta, sve po sat – dva. Na pumpama bježe od nas. Da budem iskren u Rusiji cijene naš trud i kad vide da smo u ovakvo vrijeme dovezli hladnjače sa hranom i voćem čude se da li smo normalni. Normalni smo. Za mene ovo jeste velika žrtva, ali je žrtva za moj narod, za moju djecu i moju porodicu – poručuje Miloš državljanin i broji koliko nije video najmilije vozeći hranu, lijekove i ostale potrepštine.
– Evo računam, ovo mi je šesta tura od početka godine. Imam dijete od dvije godine koje viđam samo na slici. Ono malo što dođem plašim se da ga ne zarazim. Kako pređem koju granicu idem 15 dana u izolaciju bez ikakve zaštite među tolike ljude. Sve vrijeme mi je dijete pred očima – kaže vozač.
“Živim u dva kvadrata i samo jedno čekam”
– Pitate me kako radim. Hvala što me pitate. Radim tako sto sam ograničen sa dva kvadrata kabine kamiona ponekad izađem napolje da pregledam robu gledam u sliku djeteta, razmišljam i pratim Blic portal da vidim šta mi se dešava u zemlji gdje mi je porodica – kaže Miloš srećan što u samoći svoje kabine sada ipak može da ga čuje čitava zemlja.
– Ljudi ne kapiraju da u Srbiji imaju skoro sve, ali to što nemaju to neko mora da im doveze. Ovdje je na ovoj granici dnevno prolazilo preko 500 srpskih kamiona dan i noć a sad nas je samo dva. Moje kolege iz straha ili čega već odbijaju sada da krenu na put. Ja to ne vidim tako. Sad će neko reći “pa ti si plaćen za to”, da, jesam isto kao što je za svoju plaćen doktor ili poštar. Ali ljudi poslije svog posla idu kući, paze se, a vidite gdje sam ja. Zato gledam niz ovaj put i mislim se – manite se ljudi politike, čuvajte se kod kuće kad već možete – priča Milovanović.
“Ako ne preživim – pokažite ovo mom djetetu”
“Po zanimanju sam auto mehaničar teretnih vozila, a eto bavim se ovim već devet godina. Od početka januara kada se virus pojavio Ukrajina nam je najveća muka. Ne daju nam nigdje da uđemo, jedva se za hranu snalazimo, prodavnice oko puteva maltene ne rade. Težak je ovo posao. Propuštam sve važne događaje, rođendan svog djeteta, krsnu slavu, Novu godinu, Božić. Dijete jedva viđam a i kad ga vidim to je na dan dva. Procedura je takva da sve dok voziš nema karantina, ali ako gdje staneš – izolacija. Usamljen je ovo život i inače, teško je to opisati. Nekad se i zaplače. Niko ovo ne radi što mu je dosadno, odgledam video porodice i guram dalje. Eto. Čekam na granici sa Ukrajinom. Ako ne preživim, pokažite ovo nekome. Neka se sjećaju tih ludaka koji su snabdjevali državu i narod koji nije mogao da izađe iz svojih kuća, a mi smo išli po osam hiljada kilometara da im donesemo što im fali – poručio je Miloš iz reda za ulazak u zemlju u kojoj mu neće dati ni da uđe u prodavnicu.
Miloše, srećan put!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu