Stvar je jasna: odlazak na predizborni skup, kao i izlazak na izbore i glasanje „kako dolikuje“ jedan je od glavnih radnih zadataka u javnom, a bogami nerijetko i u privatnom sektoru. Stranački skauti budno prate, popisuju i šalju izvještaje gdje treba. Ko prekrši „stranačku disciplinu“ može popiti otkaz!
Ista je stvar i u Sarajevu, Mostaru, Tuzli… sve tamo do Kalinovika i Međugorja.
Žarko Papić i njegovi saradnici izračunali su da ovim metodom vladajuće klike u BiH imaju unaprijed obezbijeđenih milion glasova. Najmanje.
Računica je jasna: zaposleni u institucijama i javnim preduzećima, plus zaposleni u k'o fol privatnim kompanijama, koje su na prikačene na budžete kao na infuziju, plus članovi njihovih porodica – jednako je okruglo milionče!
Dakle, zarobljeni izbori u državi sa zarobljenim institucijama, gdje zarobljeni narod glumi građane i vjerno služi gospodarima, koji, opet, glume demokratski izabrane zvaničnike
Da li je u ovako zarobljenoj BiH uopšte moguća „revolucija olovkom“? Da li izbori imaju smisla ako je rezultat unaprijed poznat?
I šta reći za izborni sistem u kojem se promjene Izbornog zakona, koje bi spriječile krađu glasova i obezbijedile istinsku tajnost glasanja, smatraju „tehničkim“, dakle marginalnim izmjenama. Dok su glavna pitanja nešto sasvim drugo.
I šta reći za društvo u kojem je cilj većine mladih ljudi ili da pobjegnu iz zemlje, ili da se „preko stranke“ uvale na neki dobro plaćen posao, na kojem se ne radi ništa, uz doživotnu obavezu da glasaju kako im se kaže.
A ipak, nije sve tako crno. Ima jedna začkoljica, jedno, što bi stranački propagandisti rekli, svjetlo na kraju tunela.
Računica, naime, pokazuje i ovo: da u BiH živi više onih koji ne glasaju nego onih koji glasaju za „radno mjesto preko stranke“. A većina pobjeđuje. Naravno, samo pod uslovom da učestvuje u takmičenju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu