Ako pogledamo rezultate ranijih izbornih ciklusa, ima tu dosta istine. Ne zato što smo mi na mrežama mimo svijeta, već iz prostog razloga što ne predstavljamo prosječnog glasača kome se obraća još prosječniji političar u Srpskoj.
Ne treba biti mnogo pametan da bi se zaključilo kako većinu glasača čine ljudi koji se informišu putem televizije, koji izborne kampanje pamte po okusu pečenja i koji političare sude po galami, a ne po djelu. Budući da su političari veoma pragmatični ljudi, jasno je zašto su sve svoje snage usmjerili ka takvim glasačima, a ne ka dežurnim kritičarima sa Fejsbuka i Tvitera.
Daleko od toga da je u virtuelnoj zajednici sve krasno. I ovdje postoje oni kojima ništa ne valja, takozvane kavgadžije. Nasuprot njih su likovi zaduženi da pohvale svaki potez svog lidera, iako se mnogi grizu za jezik. Tu su i oni koji govore krijući se „iza vrata“. Na kraju, ima i sasvim dobronamjernih ljudi, uglavnom izbornih apstinenata, koji čame na društvenim mrežama jer im se čine kao jedino mjesto gdje imaju slobodu govora, očekujući da tu vide nešto što nikad neće na ekranima stranačkih televizija.
Gledano očima političara, zajedničko za sve njih je to što ih je malo u odnosu na ukupan broj glasača. Otuda i odgovor na pitanje zašto društvene mreže i dalje imaju veoma mali uticaj na ishod izbora u BiH i što još dugo neće moći da zamijene magičnu moć vrelog septembarskog šatora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu