Magazin

Magična moć minerala, biljaka i moderne medicine (70): Od praznovjerja do farmakologije

Nauka o ljekovitom dejstvu biljaka može se pratiti od davnina. Vjerovanje u ljekovitost biljaka vodi porijeklo u strahu pred čudotvornim moćima prirode, a svoj prvi dokaz našlo je u vjerovanju u demone i čarolije.

FOTO: CBS TEXAS/YOUTUBE/SCREENSHOT

Prve pojave primitivnog znanja o narodnom ljekarstvu nalaze se u mitu, pričama i bajkama isprepletanim oko ljekovitih biljaka te u drevnom usmenom predanju i često teško razumljivom praznoverju pa, što se više oko jedne biljke ispredalo priča i mita, to je narod više vjerovao u njenu ljekovitu snagu.

Tako se kod svih naroda začelo saznanje o ljekovitosti biljaka – kako kod starih Kineza, Indijaca, Egipćana, Persijanaca, Grka i Germana, tako i izvan evropskog i azijskog kontinenta.

Kada je u duhovnom razvoju čovječanstva pronađeno pismo i moglo se utvrditi sve ono što se do tada naučilo i saznalo, opisana je priroda i tačno utvrđena prva saznanja iz tog čarobnog bogatstva. Pritom ne treba da nas iznenadi ako već u starim zapisima naiđemo na bilješke o ljekovitoj moći biljaka.

Najstarija knjiga o ljekovitom bilju vjerovatno je djelo kineskog mitskog suverena Šen-nunga (oko 3700. godine p.n.e). On je bio više ljekar nego vladar, koji je svoje podanike naučio da žive u skladu s prirodom. Šen-nung je opisao više od 200 ljekovitih biljaka svoje domovine i krunisao svoje životno djelo saznanjem: „Snaga tvog tijela leži u sokovima bilja”.

Čuvena je takođe zbirka recepata iz Egipta, ,,Ebers Papyrus”, iz vremena oko 1500. godine p.n.e. U njoj je popisano više od 700 lijekova biljnog porijekla, a staroindijska „Knjiga životne mudrosti” sadrži više od 1.000 biljnih uputstava za liječenje.

Njihova su iskustva preuzeli i drugi narodi, pa tako u vjerskim zakonima Jevreja nalazimo čitav niz uputstava zasnovanih na biljnom porijeklu. U Starom zavjetu nalazi se mnoštvo informacija o ljekovitoj snazi biljaka i meda. Kralj David pjeva u 51. psalmu: „Pokropi me isopom, i očistiću se!” (isop Hyssopus officinalis ljekovita biljka), a ta molitva je još i danas u službi božjoj.

Nažalost, iz tog bogatog blaga najstarije literature o ljekovitom bilju vrlo malo se sačuvalo jer su se te bilješke nalazile među 7.000 pisanih dokumenata u aleksandrijskoj biblioteci, izgorjelih prilikom razaranja najveće biblioteke starog vijeka 47. g. p.n.e. U 4. vijeku p.n.e. razorena je i takozvana mala aleksandrijska biblioteka, koja se nalazila u hramu Serapisa, grčko-egipatskog boga. Oskudni podaci o bogatoj literaturi o ljekovitom bilju, dakle, o bogatom iskustvu sakupljenom tokom vijekova, dobijamo iz gore navedene zbirke „Ebers Papyrus”, kao i iz bilješki hroničara tog razdoblja. Mnogo kazuju i slike u piramida kao i drugim grobnicama, u kojima postoje svjedočanstva da su ljekovite biljke u životu naroda bile veoma važne.

Kod starih Grka mogli smo pratiti upotrebu ljekovitog bilja sve do mitološke preistorije. Tako je kentaur Hiron, pola konj pola čovjek, liječio Ahilove rane hajdučkom travom (Achillea millefolium), a Medeja je upotrebljavala jedić (Aconitum napellus) kao otrovnu i ljekovitu biljku, prema predanju, izraslu iz pjene koju je izbacio pas čuvar podzemnog carstva Kerber, stvorenje sa više glava, kada ga je Herakle, najveći junak u grčkoj mitologiji, na zapovijest Augija izvukao iz podzemlja. Ima još mnogo takvih primjera, a poznati ljekari i filozofi učili su ljude da se tijelo čuva ljekovitim biljem.

Tako je, između ostalih, grčki ljekar Hipokrat (460-377. p.n.e), koji se smatra ocem medicine, tačno opisao oko 200 ljekovitih biljaka u „Hipokratovom korpusu” („Corpus Hippocraticum”), tj. u medicinskim djelima koja mu se pripisuju. Veoma je važno da je Hipokrat bio pobornik zdrave ishrane jer je on u lošoj ishrani vidio jedan od glavnih uzroka bolesti. Njegova izreka: „Neka ti hrana bude lijek, neka ti lijek bude hrana” bila je osnovna misao gotovo svih djela o biološkoj ishrani sadašnjice.

Učenik Aristotela, Teofrast iz Erezosa (370-285. p.n.e), filozof i prirodnjak, upliće doduše u svojim djelima o biljkama još mnogo praznoverja i narodnih predanja, ali se ipak može smatrati jednim od prvih botaničara, koji je stvorio temelje morfologije biljaka (nauka o građi i obliku biljke) i fiziologije biljaka (nauka o funkcijama biljaka).

Stari Rimljani su pridavali veliki značaj ljekovitom bilju. Mnoga saznanja su preuzeli od Grka i znatno ih proširili. U vezi s tim treba spomenuti djelo Marka Porcija Katona Starijeg (234-149. p.n.e), jednog od najobrazovanijih ljudi tog doba. Poznat u istoriji ne samo kao slavni državnik i istoričar, posvećeno se bavio botanikom, a posebno naukom o ljekovitom bilju. Tako je, među ostalim, pisao vrlo interesantne rasprave o anisu, bijelom luku, kopru, kuminu, majčinoj dušici i divljoj cikoriji.

Za vrijeme vladavine cara Nerona, oko 50. g. n.e, živio je ljekar i botaničar Dioskorid, koji se u istoriji spominje kao prvi vojni ljekar. U njegovim medicinskim spisima nalaze se opsežna poglavlja o ljekovitom bilju, a njegova djela su veoma cijenili arapski ljekari na Orijentu čak i 16 vijekova poslije njegove smrti. Bezmalo 800 njegovih rasprava o ljekovitom bilju bilo je dugo vremena izgubljeno, ali su originali ponovo otkriveni 1453. godine u Carigradu. Te rasprave predstavljaju osnovu za komentare Dioskoridovih djela o lijekovima koje je napisao italijanski ljekar i botaničar Pjetro Andrea Matioli (1501–1577), o kojem će još kasnije biti govora.

Kao najveće djelo u toj oblasti moramo istaći opus Gaja Plinija Sekunda (23-79). U njegovom enciklopedijskom djelu od 37 knjiga „Naturalis historia”, u 12 knjiga se obrađuje samo ljekovito bilje. Njegova djela, uglavnom sačuvana, izuzetno su vrijedna jer sadrže mnoge zanimljive istorijske podatke o biljkama i od velikog su kulturno-istorijskog značaja. Njegov život je okončan u snažnoj erupciji Vezuva, koja je uništila Herkulanum i Pompeju.

Na kraju, treba spomenuti Galena iz Pergama (129–199), vrsnog farmakologa i ličnog ljekara cara Marka Aurelija. On je u djelima sakupio ljekarsku nauku svog vremena i tačno utvrdio doziranje lijekova. Napisao je oko 300 djela, od kojih je sačuvano oko 150, bilo u cjelosti bilo u fragmentima. U svojim radovima iz oblasti anatomije, fiziologije, patologije, dijetetike, farmakologije i hirurgije povezao je i razradio sveukupno učenje Hipokrata te grčkih ljekara i prirodnjaka. Izvodio je eksperimente, a anatomiju i fiziologiju učinio je temeljom medicine. Galenizam je opstao kao neoboriv medicinski sistem sve do 16. vijeka.

(Nastaviće se)