Njena ploča “Dnevnik jedne ljubavi” je najbolji album snimljen na ovim prostorima u posljednjih pedeset godina. Dok pojedine njene kolege i dalje funkcionišu zahvaljući staroj slavi, sa njom to nije sličaj.
– Neću ja živjeti na staroj slavi. Ja sam napravila nešto sa sedamnaest i dvadeset i jednu godinu, što i dalje traje. “Dnevnik jedne ljubavi” je fenomenalan album i na njega sam veoma ponosna. Ljudi me i dalje zovu za nastupe i žele me vidjeti. Mislim da je lijepo da im priredim i nešto novo, nešto što samo ja mogu da napravim. Malo sam sa sobom porazgovara uz klavir i tako se rodila i neka pjesma. Nedavno, na koncertu u Botaničkoj bašti “Jevremovac” sam izvela svoju novu pjesmu “A gdje si ti”, a imam i sljedeću koja čeka svoj red. Imam i ponude sa strane, od zaista izuzetnih književnika, jer su me pratili kroz neke trenutke kada sam pisala. Želeli bi da napišem svoju autobiografiju, ali ja to mrzim i neću pisati. Možda bih ovako neke trenutke i priče mogla da napišem, neke životne prizore. Nedavno sam bila na ljetovanju u svojoj istarskoj oazi, ali nisam baš nešto strašno bila plodonosna. Ali dobro, malo sam razmišljala i složila sam neki plan. Tako da je tu i pisanje, pa ko zna koje ja još talente nosim – započinje priču za “Blic” Josipa Lisac.
Na pitanje da li možda ipak ima nade za neku autobiografiju ili za neke crtice iz njenog života, umjetnica kaže:
-Kao prvo, to bi bilo da ja pišem. Međutim, ja dobro znam, kad mene više ne bude, da će poželjeti mnogi pisati. To ne bi željela i ja ću to zabraniti. Ozbiljno. Zabraniću da iko piše o meni. Nema se šta pisati. Postoje intervjui, što sam ja davala po novinama, dobri ili loši, pametni ili ne pametni, zavisi kako sam i s kim sam razgovarala. Međutim, ako bi iko pisao moju biografiju, to bi trebala da budem ja. Pisati možda te životne trenutke, prizore što ih nisam ispričala, o ljudima, o komunikaciji sa ljudima, o nekim trenucima… Mogu biti duži ili kraći, ali da budu interesantni. To me već zanima. O tome već razmišljam, ali autobiografija mi je grozno nesimpatična, ne znam zašto – naglašava Josipa.
Smatra da za ljubav nisu potrebne reči i to često voli da istakne. Dok svi maštaju o nekoj velikoj ljubavi, većina to nikada i ne doživi. Često naglasi da je ona imala sreću da doživi veliku ljubav, ali da je i dalje živi. Bila je udata za velikog muzičara Karla Metikoša, koji nas je napustio 1991. godine.
-Ja sam imala sreću da imam veliku ljubav i ja sam jedna srećna osoba. Mnogi ljudi takvu ljubav nisu nikada doživeli. Takva ljubav i dalje u mojoj duši stanuje. Sve je energija. Kuda će ona otići? Ja je sa sobom i u sebi nosim. Nekako – to je realno. Bila sam voljena i ja sam jako voljela. A i dalje volim. Puno smo Karlo i ja stvorili zajedno. Svu ovu prekrasnu moju muzičku baštinu, to je Karlo napravio. On se tako brinuo, zapravo on je bio tako zahvalan i srećan i brižan. Cijelog života se brinuo za mene, za nas. Srećna sam što je on napravio svoju predivnu karijeru kompozitora i prekrasna djela. Napravio je i dvije rok opere. Stvarno, žao mi je samo što je tako rano otišao, da ga ljudi nakon dvadest ili trideset godina nisu ni vidjeli, upoznali. Ja moram pričati i srećna sam kada pričam o njemu. Svi me zapravo pitaju o njemu i to je jako lijepo. Ne profesionalno, nego privatno. Onda sam jako srećna – suznih očiju nastavlja razgovor popularna pjevačica.
Mnogi smatraju da je najvećim delom zahvaljujući Karlu, Josipa danas ono što jeste.
-Talentovana sam od mog rođenja. Sve vrijeme pjevam i već u 11. godini sam bila član Dečjeg Hora. A godinu dana kasnije, kao član Hora na takmičenju smo osvojili Grand Prix. Pazite, najbolji na svijetu. U 1963. pjevala sam u crkvi Saint Chapelle kao nagradu. Pa to je nešto božanstveno! U isto vrijeme se i Karlo nalazio u Parizu, ali vidite kako to titra, energija je radila. To je sudbina. Imati takvu divnu osobu koja te gleda kako je on to činio i prati te je nešto veličanstveno. On je meni rekao: “Ti moraš biti pametna, ne smiješ biti glupa, smiješna. To nije dobro. Ovo je bilo sjajno. Kritika je ona koja ti ukazuje s ljubavlju, pa I na na eventualne greške. Na nešto što je dobro.” To je potrebno i vidim da to danas nema kod nekih ljudi. Zapravo nemaju prijateljicu ili prijatelja ili saradnika koji bi im tačno, zapravo iskreno, podijelio reči s njima – ovo je dobro, a ovo nije. Zbog toga sam njemu jako zahvalna – otkriva pjevačica.
Činjenica da svi koletivno postajemo pomalo otuđeni i većina je operisana od empatije…
-A to je rezultat današnje realne situacije. Ja puno ne razmišljam o tome. Ja sam u svom svijetu i samo živim. Imam svoj svijet, ne dam se. Živim sama i meni svi smetaju. Nisam usamljena. A s druge strane, ipak volim svijet, razmišljam o njemu i o ljudima. Svašta se događa, ali ipak bismo trebali biti ljudi. Ti ne moraš biti svaki dan s nekim. I to nije bitno koliko si ti s nekim, nego koliko razmišljaš o toj osobi. Nije važno da li ta osoba zna da ti razmišljaš o njoj, nego je potrebno razmišljati o njoj. To je prekrasno. Kako joj možeš pomoći? Šta možeš ti učiniti? Jer svijet je takav, kako ste rekli – manje empatičan – zaključuje Josipa Lisac, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu