I dok zveckaju virtuelni milioni, oko 800 rudara u Omarskoj strahuje za svoja stvarna radna mjesta i par stotina maraka plate, a mještani u korov zaraslog rudarskog mjestašca Ljubija potajno se nadaju da će, uz pomoć kapitalista, vaskrsnuti odavno mrtvi socijalistički gigant.
A sve je to, narodski rečeno, u magli i pomrčini. Javnost još nije dobila jasne odgovore, šta se, ustvari, prodaje i ko je namjeran da to nešto kupi i zbog čega. Vjeruje se da su na prodaju rudnici. Ali, rudnici se prodavati ne mogu. Na „prodaju“ može biti samo koncesija, dakle pravo da se iz nekog rudnika vadi ruda. A RŽR „Ljubija“, čije se akcije prodaju, nema koncesiju ni na jedno od tri ležišta, iz kojih je nekad, u doba SFRJ, vadila rudu gvožđa.
Šta je „Israeli Investment Group“? Niko pouzdano ne zna, ali rudarska kompanija zasigurno nije.
Šta je u cijeloj toj priči „Arcelor Mittal Prijedor“? To je tzv. „džoint venčer“ firma, ili u prevodu udruženi poduhvat za jednokratnu upotrebu, a u ovom slučaju udružili su se ona ista RŽR „Ljubija“, koja se u petak privatizuje, i najveći svjetski proizvođač čelika indijska firma sa sjedištem u Londonu. „Arcelor Mittal Prijedor“ ima koncesiju za eksploataciju rude u Omarskoj, jednom od tri nekadašnja ljubijska rudnika, ali ima i dugova za doprinose i vrlo specifičan način poslovanja.
I kad se sve to uzme u obzir, jasno je jedino da nikom nije ništa jasno. Nikom, osim onih koji trguju – tuđim sudbinama i ko zna čijim milionima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu