Baba i djed nisu mogli više da izdrže u Srbiji. Nedostajala im je Krajina, pa su se 1999. godine, kad je još bilo “svježe”, vratili u Gračac. Zato sam i ja želio da se vratim, a imao sam i gdje – kaže Rajko za Blic i dodaje da djed nije ni htio da ide.
Kada je krenulo granatiranje njegovog sela, Rajko kaže da je otac potrpao njih sedmoro, od kojih je bilo troje beba, u mali automobil.
Njihovo putovanje za pamćenje trajalo je 14 dana. Pucalo se sa svih strana, bježali su glavom bez obzira, a onda im se na tom putu, pored svega što su proživjeli, dogodila još jedna nemila situacija.
– Tog jutra kada smo krenuli da bježimo baba je dobila srčani udar. Tata mi je rekao da nije znao šta da radi, gdje da je vodi. Ona se i ne sjeća šta joj se dogodilo, ne sjeća se kako je izgledalo to putovanje – objašnjava on.
Kaže da se njegova porodica trudi da ne razmišlja o tom danu, da zapali svijeće kad je godišnjica i da se zahvaljuje Bogu što je gotovo i što su svi živi i zdravi.
Rajko je u Srbiji odrastao, ali nikada nije zaboravio odakle potiče. Zato je i odlučio da, barem na neko vrijeme, svoj život nastavi tamo gdje su ga prisilno prekinuli te 1995. godine.
– Kada su se baba i djed vratili naše selo ono je bilo pusto i razoreno. Danas je malo bolja situacija. Istina, bio sam mali kada se sve to izdešavalo, ali opet kada sam se prvi put nakon progona vratio, udahnuo sam ponovo život. Ne mogu ni da opišem taj osjećaj sreće što sam ovdje. Kad sam završio fakultet u junu, sljedećeg dana sam bio u mom selu – kaže on i dodaje da želi da razradi farmu sa stokom koja je nekad cvjetala i da ponovo živne njegovo selo, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu