Zaljubljujemo se tek kada smo spremni za romantičnu vezu. Naš izbor u koga ćemo se zaljubiti nije proizvoljan. Visoko obrazovani ljudi će se rijetko zaljubiti u ljude koji to nisu. Veoma bogati ljudi će se rijetko zaljubiti u siromašne.
Ljubav takođe nije trenutna. Raste postepeno, zbog čega se lako možemo odustati od ljubavne veze u njenim ranim fazama, dok je izlazak iz dugoročne veze mnogo manje pod našom kontrolom.
Međutim, da li se sjeme ljubavi može posaditi sintetički? Drugim riječima, možemo li nekoga natjerati da se zaljubi u “laboratoriji”?
Posvećenost
Godine 1997. Arthur Aron i njegove kolege su tvrdili da su uradili upravo to. U radu objavljenom u časopisu Journal of Personality and Social Psychology, opisali su “laboratorijski” eksperiment koji je podstakao strance da se zaljube u 45-minutnoj sesiji.
Svaki par ispitanika je ušao u laboratoriju s različitih vrata i sjedio je jedan prema drugome. Zatim su morali da odgovore na 36 intimnijih pitanja.
Druga faza eksperimenta uključivala je dva subjekta koji su tiho gledali jedan drugome u oči četiri minuta. Aron i njegov tim uporedili su ovu tretmansku grupu s kontrolnom grupom u kojoj su se parovi takođe sastajali tokom 45-minutnih sesija, ali im je bilo dozvoljeno da slobodno komuniciraju.
Parovi u grupi za tretman su prijavili snažnije osjećaje bliskosti i intimnosti, jedan par se čak i vjenčao šest mjeseci nakon eksperimenta.
Šta je učinilo Aronovu proceduru tako efikasnom u stvaranju bliskosti, intimnosti i na kraju ljubavi? Vjerujem da se mehanizam koji izaziva ova osjećanja može sažeti u dvije riječi: posvećenost i samopoštovanje, prenosi Klix.
Kada dvije osobe međusobno razmjenjuju intimne informacije, dešavaju se dvije stvari: prvo, odašiljač takvih informacija daje primatelju moć koja se potencijalno može koristiti protiv njega ili nje, posebno kada odašiljač otkriva detalje koji se inače ne bi rekli stranac.
Ova moć u ruci prijemnika podstiče odašiljača da radi više kako bi stekao simpatije svog/njenog partnera. Otvorenost služi kao kolateral koji odašiljač stavlja na ruku primaocu uz obećanje da će dati veće šanse za vezu, stvarajući viši nivo posvećenosti na obje strane. Takva posvećenost je neophodna za uspjeh ranih veza.
Većina sastanaka ne uspjeva da se razvije u ozbiljnu vezu ne zbog nedostatka kompatibilnosti, već zbog nedostatka posvećenosti. Bez posvećenosti, čak i savršeni spoj je osuđen na propast.
Ugovoreni brakovi u kojima se parovi vjenčaju nekoliko dana nakon što se prvi put vide nisu manje stabilni od brakova iz ljubavi. Parovi u takvim brakovima se zavole nakon vjenčanja jer su posvećeni traženju ove ljubavi.
Samopoštovanje
Druga sila koja igra ulogu u izazivanju ljubavi u Aronovom eksperimentu je samopoštovanje. Veliki dio zaljubljivanja u nekoga uključuje i zaljubljenost u sebe.
Visoko samopoštovanje nije neophodno za vezu, ali svakako pomaže. Zapravo, studije su čak otkrile da zdrava veza može dovesti do višeg samopoštovanja.
Biti voljen preoblikuje naše samopoštovanje i jača naše povjerenje u naše društvene vještine, koje su neophodne za održavanje romantične veze.
Potreba za stalnim potvrđivanjem ovih vještina je evolucijska. Kada “uspijemo” na sastanku, osjećamo se osnaženim; kada ne uspijemo, mi smo frustrirani. To nas motiviše da nastavimo raditi na svojim romantičnim vještinama, bez kojih razmnožavanje postaje mnogo manje vjerovatno – nešto što se našim geni uopće ne “sviđa”.
Razmjena intimnih informacija podiže samopoštovanje primaoca. Ako je moj partner voljan podijeliti sa mnom neke od svojih najintimnijih tajni, mora da mi dobro ide u uspostavljanju odnosa. Ovaj osjećaj samopoštovanja ne čini samo da se osjećamo dobro, takođe nas privlači osobi zbog koje se tako osjećamo.
Zaista, u Aronovom eksperimentu, subjekti su dobili instrukcije da otkriju intimne informacije o sebi. Dakle, njihovo činjenje ne bi trebalo ništa da utiče na vještine primaoca.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu