Nepobitna je činjenica da su se Hrvati, odnosno njihovi politički i nacionalni interesi, oštro sukobljavali s interesima Srba tokom cijelog 20. vijeka. Dobro, govorili su tada mnogi, interesi Srba i Hrvata u BiH, istorijskim spletom okolnosti, nekako su se poklopili u dejtonskoj BiH, pa je zbog toga srpski član Predsjedništva BiH potegao za vetom u slučaju Pelješkog mosta, iako Srbi od te „rabote“ nisu ni onda, kao ni sada, imali nikakve vajde.
Pažljivi hroničari ovdašnjih političkih zbivanja, a kamoli običan svijet, vjerovatno bi teško mogli da čak i približno pobroje sve posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske koje su posljednjih godina bile inicirane vetom srpskog člana Predsjedništva BiH.
Bilo je tu svega i svačega: Od protivljenja imenovanja pojedinih ambasadora najvećih svjetskih sila u BiH, pa do suprotstavljanja namjeri da Milo Đukanović posjeti Sarajevo ili da se, pak, ospori zaključivanje ugovora o pristupanju BiH Međunarodnom istraživanju razvoja čitalačke pismenosti.
Međutim, kada su prije nekoliko dana Denis Bećirović i Željko Komšić preglasali Željku Cvijanović po pitanju državne imovine, zbog čega su, inače, sve donedavno stizale otvorene prijetnje o otcepljenju Republike Srpske i izlazilo se na međuentitetske linije razgraničenja, mašući transparentima „Granica postoji“, od očekivanog veta i zaštite vitalnog nacionalnog interesa – ni abera!
Nakon nedavnog ročišta u Sudu BiH, Milorad Dodik je ustvrdio kako je dobio „nepristojnu ponudu“ da pristane na prenos nadležnosti u zamjenu za oslobađanje od krivice za nepoštivanje odluka Kristijana Šmita. Može biti da je tako. Ili, možda, ne mora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu