Teška borba za potomstvo svih parova, kojima je jedina nada da zagrle svoju bebu upravo proces vantjelesne oplodnje, za porodicu Kostić završila se porođajem 2016. godine u prijestoničkoj Ginekološko-akušerskoj klinici u Višegradskoj.
A, dug je bio to put – kaže srećna mama Marija (42) i dodaje:
– Ispičaću vam sve. Imamo vremena. Jovan je u vrtiću – brzo dodaje kroz smijeh i sjeća se početaka borbe za svoje dijete.
Prije 10 godina smo počeli da pravimo bebu
– Prije desetak godina smo se suprug Vladimir i ja vjenčali i pokušavali smo da dobijemo bebu. Naravno, redovno sam išla na sve preglede, ali se ništa tu nije mijenjalao. Potom mi je zvanično moj ginekolog saopštio da bi trebalo da uradimo analize kako bi se utvrdio razlog zašto ne ostajem u drugom stanju. Otišli smo u jednu privatnu kliniku. U to vrijeme informacije o procesu vantjelesne oplodnje nisu bile toliko dostupne u zdravstvenim ustanovama, već sam istraživala na interenetu. I to u smislu šta je sve potrebno da se uradi od analiza i pregleda. Takođe, prijatelji su nam tada prošli kroz čitav taj proces pa su nam i oni rekli šta sve treba da uradimo – priča Marija.
Prema njenim riječima, u svim tim ispitivanjima saznali smo da je operacija, koju je suprug imao u djetinjstvu, pravila problem.
– Krenula sam po ljekarima. Počeli su da me šalju na analize polnih hormona, pa štitne žlijezde, pa sam onda pila neku terapiju za štitnu žlijezdu. Na privatnoj klinici za vantjelesnu oplodnju urolog je dao suprugu neku terpiju. I, na kraju smo dobili odgovor: “Ništa bez vantjelesne, predstoji vam dug put!” Mnogo smo lutali – navodi ona.
Kada srećna odlaziš na svaku injekciju
– Država u to vrijeme nije pokrivala troškove vantjelesne oplodnje za dijagnozu koju je dobio moj suprug. Priprema za prvu vantjelesnu oplodnju bila je na privatnoj klinici. Počela sam da dobijam takozvanu stimulaciju. To su svakodnevne injekcije hormona u stomak kako bi se jajnici stimulisali da naprave veći broj jajnih ćelija. Tokom tog perioda, za razliku od drugih žena, bila sam presrećna jer sam bila ubijeđena da baš to dovodi do bebe. Svakodnevno sam srećna odlazila da primim tu injekciju – sjeća se Marija.
Kako ona priča, ništa joj nije smetalo jer joj je bilo najbitnije da dođe do bebe.
– Stalno su mi provjeravali krvnu sliku i hormone. Kada se utvrdi da ima dosta folikula, odnosno jajnih ćelija, tada se dobija takozvana “stop injekcija” koja zaustavlja taj proces stimulacije. Poslije 36 sati se izvade te jajne ćelije. Radi se u anesteziji, iglom kroz stomak se izvlače jajne ćelije. To su mi uradili. Sve sam dobro podnijela. Dok su meni uzimali jajne ćelije, suprug je dao spermu. Potom smo čekali informacije da li je uspjela oplodnja. Čini mi se da sam tada imala oplođenih ček devet jajnih ćelija – navodi sagovornica Blica.
“Idi kući, miruj i – čekaj”
Suprug i ona čekali su poziv da se embrioni vrate u njenu matericu.
– Poslije 48 sati su mi ih vratili. Vratili su tri embriona. Intervencija nije teška. Gledate na ekranu šta se radi. Nema bolova. Poslije toga su mi rekli da idem kući, mirujem i čekam. E, to je najgori dio čitave priče. Čekanje. Tih 12 ili 14 dana bili su najgori za mene. Ali, nadala sam se. Bila sam pozitivna – ističe sagovornica Blica.
Kako dodaje, dok je ležala, vrijeme joj je sporo teklo, čitala je knjige, gledala televiziju…
– Najgori je 10. dan. Osluškivala sm organizam. Da li me bole grudi, stomak. Da li sam naduta. Tražila sam neki znak. Prije nego što je trebalo da uradim nivo hormona “beta HCG” koji je pokazatelj trudnoće nisam mogla da spavam. Kada sam uradila tu analizu, rezultat je bio pozitivan – bio je 45 i bila sam ubijeđena da sam trudna. Iz klinike su mi rekli samo da ponovim “betu” i ništa drugo. Ali, sam se nadala. Poslije dva dana nivo tog hormona je bio niži, vantjelesna neuspješna i nisam bila trudna. “Šta ću? Idemo dalje!” – iskrena je Marija.
Nije htjela da pati, kaže nam, iako se jako razočarala, ali odmah je počela da razmišlja o drugoj vantjelesnoj oplodnji. Na nju odalze poslije nekoliko mjeseci.
Druga, treća i četvrta vantjelesna
Kako Marija navodi, tokom druge pripreme za vantjelesni imala je drugačiju terapiju.
– Prošla sam kroz sve. Dobila sam preko 20 jajnih ćelija poslije stimulacije. Ostala sam pozitivna, a suprug je bio nervozan. Padao je. Ja sam gurala čitavu stvar – priča Marija.
“Beta HCG” bio je, međutim, bio nula. Treću vantjelesnu uradili su sedam mjeseci nakon druge.
– Poslije treće imala sam spontani pobačaj u sedmoj nedjelji trudnoće, a i četvrta je bila neuspješna. Tokom tog perioda niko nije obratio pažnju na mog supruga, odnosno da li je sa njim sve u redu za postupak vantjelesne oplodnje – priča ova sada srećna majka.
Kako dodaje, u Srbiji su ih ta četiri pokušaja koštala oko 24.000 evra.
Odlazak u inostranstvo
Kako sagovornica Blica ističe, petu vantjelesnu oplodnju uradili su u klinici u Solunu, u Grčkoj.
– Majka je jednog dana došla sa flajerom o vantjelesnoj oplodnji u Solunu i rekla:”Dosta je! Probaj tamo”. Predali smo dokumentaciju za tu kliniku. Željeli smo da razgovaramo sa njima. Otišli smo turistički u Solun, na kliniku, u aprilu 2015. godine, četiri mjeseca poslije četvrte vantjelesne oplodnje – priča ona.
Prema njenim riječima, dobili su informaciju da će Marija dobijati “malu terpiju”, a da njen suprug mora na operaciju, odnosno biopsiju, tkiva testisa
– On nije dobio terpiju. Meni su uradili specijalni snimak materice. Vraćamo se u Srbiju. Odlučujemo da u septembru odemo tamo na intervenciju. Uplatili smo more, a išli smo na kliniku. Stimulacija je počela u Srbiji. Dobijala sam upola manje hormona. Kada smo stigli u Grčku, na tri dana smo išli na ultrazvuk. Na dan vađenja jajnih ćelija, suprug je otišao u drugu kliniku na operaciju. Sve su završili za 20 minuta. Potom su donijeli njegovo tkivo iz kojeg su uzeli spermatozoide. Uradili su oplodnju – navodi ona.
Zamrzli su embrione
Samo dan je odmarala, a potom se ponašala “normalno” – šetala je puno.
– Obavještavali su nas o embrionima na nekoliko sati. Kada je trebalo da se vratimo uradili su mi analizu nekog hormona da budu sigurni da li je sve u redu. Njegova koncentracija bila je loša i odlučili su da zamrznu embrione. Otputovali smo u Srbiju i vratili se u decembru. Nisu nam naplatili zamrzavanje tri embriona – navodi ta hrabra žena.
Dali su joj, kako priča, neke tabletice za pripremu unutrašnjeg sloja materice, a se sredinom decembra vrartili su se u kliniku.
Svi smo plakali, a suprug je pao u travu
– Vratili su nam ebrione. Nisam ležela, pješačila sam kilometre. Svi su bili divni prema nama. Osjećala sam se divno. Sve u detalje su mi objašnjavali. Ukupno smo ostali sedam dana tamo i vratili se u Srbiju. Kada su mi radili “betu” ona je bila visoka. Bila sam trudna! – priča ona kroz smijeh i nastavlja:
– U tom času sam bila kod svojih roditelja, a moj suprug na poslu. Oko mene su svi plakali kada je stigao mejl u kojem su bili ti rezultati. Suprug je pao na travu. Taj momenta je bio neopisiv. Bila sam pažljiva u trudnoći, ali sam mislila da mogu da letim. Porodila sam se prirodnim putem u GAK Višegradska u avgustu 2016. Sve u Solunu nas je koštalo oko 5.000, 6.000 evra. I, evo ga Jovan u vrtiću – završila je ona svoju nevjerovatnu priču za Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu