Legendarni splitski kantautor i jedna od najvećih zvijezda u regionu sviraće sa svojim bendom 8. juna svoj treći banjalučki koncert. Za razliku od prethodna dva nastupa, ovo će biti prvi put da Džiboni svira na tvrđavi Kastel. Poznati pjevač kaže da svakom koncertu pristupa isto, kao da svira posljednji put u životu.
Postoji opasnost ako previše svirate da upadnete u rutinu ili otaljavanje posla, što publika osjeti i tu je onda kraj. Trudim se da svakom koncertu prilazim kao da je posljednji, maksimalno se spremamo i dajemo sve od sebe, bez kompromisa do poslednje kapi znoja. Nema kalkulacija – kaže Džiboni.
Dodaje da su svirke u Banjaluci poprimile specifičan karakter,
– Obje prethodne svirke bile su, svaka na svoj način, specifične. Nadam se da ćemo ih sada obje spojiti uspješno u ovu treću. Prva svirka je bila u Boriku, u jednoj pakleno vrućoj atmosferi, iako je vani bila zima, dok je drugi koncert obilježila kiša, koja će nam ostati u vječnom pamćenju. Počelo je padati od prvog odviranog tona i stalo je na posljednjem, ali se publika nije dala otjerati. Ja sam zaradio upalu pluća, ali ne žalim nijedne sekunde zbog toga, jer je bila svirka za pamćenje – kaže poznati muzičar.
Sve duže vremenske periode između albuma Džiboni opravdava željom da izbjegne ponavljanja.
– Teško je bježati od vlastitog rukopisa. Napravim neku dobru pjesmu, muzički i tekstualno, jako sam zadovoljan sa njom, ali mi se u jednom trenutku učini – „ovo sam već napisao“, i već sam manje zadovoljan. Istina, nije to neka kritika ako ti kažu da se ponavljaš. Ponavljaju se „Stonsi“ ili „AC/DC“, ali ja to shvatim baš teško. Valjda bi neki doktor znao reći zašto sam takav (smijeh). Želim da mi svaki novi album bude hrabar, malo drugačiji, ali da se zna da sam to ja. Mnogo je to teže izvesti kada si sam kao umjetnik nego u bendu, jer se u bendu odgovornost dijeli – kaže Džiboni.
Ističe da je posljednji album najbolji primjer za to.
– „Familija“ je sjajan primjer kako želim da radim. Skoro kompletan instrumenetalni dio, koji je meni jako važan, možda važniji od pjevanja, iako se svi vežu za mene kao pjevača kao centralnu figuru na bini. Ne možeš ti ljude naučiti preko noći da sviraju kako želiš. Ali ga možeš motivisati, nešto slično što selektor radi u sportu. Ti sportisti znaju igrati, imaju svoje trenere, ali selektor u tom trenutku kada su zajedno treba izvući najbolje od njih. To i ja želim od svojih muzičara. Kada uspijem u tome, tada sam zadovoljan i tada je vrijeme za album. „Familiju“ smo radili u Parizu, nakon onih terorističkih napada. Većina njih, tj. Manu i Pino, pošto žive tamo nisu bili voljni da se pomjeraju, pa sam ja otišao kod njih. Oni su svirali po nekoliko puta, dok ja ne osjetim kada je pravi trenutak da se to zabilježi. Tako je bilo i sa Stefanovskim ili Miroslavom Tadićem, koje bih slušao do kraja života koliko uživam u njihovoj svirci – kaže splitski kantautor.
Džiboni tvrdi da kod njega dileme između studijskog rada ili koncerata odavno nema.
– Dugo sam u muzici i nisam više naivan da ne znam u čemu je tajna. Tajna je da koliko god bili zadovoljni sa onim što snimite u četiri zida, čim izađete van njih, vi to želite da podijelite sa nekim. Želite odobravanje, jer ne postoji autoru na svijetu koji želi da izađe iz studija pa da ga ljudi gađaju sa nečim ili mu zvižde. Dobra reakcija ide od publike i publika mi je prva. Sve se drugo može mijenjati. Ali publika ne može – kaže Džiboni.
Dodaje da je od svih albumskih formata njemu i dalje vinilna ploča najdraža.
– Meni je format ploče na vinilu i dalje najdraži format studijskog albuma. Trajao je nekih 45 minuta, što je idealna dužina za ono što želite reći. Singlovi su meni OK, ali to mi je previše kratko, dok je CD nekako bezličan i nema ograničenja, pa se počelo stavljati sve i svašta na njega; ovaj miks, onaj remiks itd. A šta da staviš kada si za 40 minuta rekao sve što si imao reći. Nekako je vinil imao dušu i toplinu zvuka bez obzira na sva ograničenja. Muzika bez duše nekako mi nije muzika – jasan je popularni kantautor.
Nadimak
Džiboni je objasnio i kako je došlo do nadimka koji je postao njegovo umjetničko ime.
– Dolje, kod kuće, u Splitu se me zvali Droga. Znate kako je bilo ranije . čim imate dužu kosu odmah ste narkoman. Pa je bilo ono: “Gdje si, Droga?” I ja lijepo znam da mene zovu. Ipak, kada se krenulo ozbiljno u muziku nije baš bilo lijepo da me najave na binu izlazi Zlatan Stipišić Droga, pa je krenulo to Džibo, pa Džiboni..i ostalo je tako, bolje je svakako od Droge – kaže muzičar uz smijeh.
Priroda
Popularni muzičar kaže da je za njega povrtlarstvo postalo neka vrsta bjekstva od stalne gužve.
– Godinama je to nekako došlo da se najbolje smirujem kada sam u kontaku sa prirodom. Malo se bavim povrtlarstvom i voćarstvom, iako me ljudi gledaju malo čudno kada to pričam. Sa prirodom se čovjek ne može posvađati, dok je sa ljudima to vrlo lako. Imam neki posađen nar. Malo gledam kako on raste i postaje zreo, prvo zelen pa polako crven. To me opušta i smiruje. Muzika zna biti veoma stresan posao – kaže Džiboni.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.