Lanzmanova porodica potvrdila je da je Lanzman preminuo, ali nije otkrila uzrok smrti.
Sin ruskih Jevreja koji su izbjegli u Francusku, Lanzman je rođen u Parizu 1925. i kao tinejdžer se borio u pokretu otpora prije nego što je, poslije rata, upisao filozofiju na Sorboni. Jedno vrijeme, krajem četrdesetih, predavao je u Zapadnoj Njemačkoj, a onda se vratio u Francusku.
Kada je upoznao Simon de Bovoar i Žan-Pol Sartra, pozvan je da se priključi uredništvu “Modernih vremena”, uticajnog časopisa koji su osnovali 1945. Bio je u strastvenoj vezi sa 18 godina starijom Simon, sa kojom je živio zajedno od 1952. do 1959. Nakon Simonine smrti 1986. postao je glavni urednik “Modernih vremena” i na tom mjestu ostao do kraja života.
El cineasta #ClaudeLanzmann, autor de SHOA, ha muerto hoy a sus 92 años. Recuperamos este artículo sobre las cartas que se escribió con #SimoneDeBeauvoir, teñidas de una reciente polémica por su venta a la biblioteca de la Universidad de Yale.
👉🏽 https://t.co/zutCAp0HE1 pic.twitter.com/RLqUvl8ay2
La Grieta Online (@lagrietaonline) July 5, 2018
Kao novinar aktivno je uticao u političkim previranjima pedesetih i šezdesetih i pisao duge i važne tekstove o Izraelu, Sjevernoj Koreji i Tibetu, a bio je i jedan od potpisnika Manfiesta 121 koji su se odrekli akcija francuske vlade u Alžiru.
Iz njegovih intelektualnih i novinarskih preokupacija izrodila se i želja za snimanjem filmova. Prvi dokumentarac, “Zašto Izrael?” počeo je kao niz intervjua koje je radio za jednu francusku TV emisiju i bio je njegov pokušaj da odgovori na antilokolonijalističke pamflete ljevičarskih intelektualaca i uhvati se u koštac sa, kako ju je nazvao, “složenom ralnošću Izraela”. Objavljen je 1973. na 25. godišnjicu postojanja zemlje.
Dokumentarac “Šoa” počeo je da snima 1974. Razgovarao je sa preživjelim logorašima iz cijelog svijeta. “Gardijanu” je rekao da je odbijao da posjeti koncentracione logore sve do 1978. Kada sam vidio da poljsko selo Treblinka (gdje je bio logor smrti) još postoji, da ljudi koji su svjedočili svim tim užasima i dalje žive, da je tamo bila normalna željeznička stanica, bomba u meni je eksplodirala. Počeo sam da snimam – izjavio je.
U jednom trenutku je napadnut dok je pokušavao da uradi intervju i mjesec dana je proveo u bolnici. Bez ahivskih snimaka, originalno zamišljen kao dvočasovni film, monumentalni “Šoa” od 560 minuta sniman je 12 godina i premijerno prikazan 1985.
Kasnije je, od ukupno 350 sati materijala, napravio još nekoliko filmova, među kojima su “Sobibor, 14. oktobra 1943, 4h ujutru” o djelimično uspješnoj pobuni protiv čuvara logora, “Izvještaj Karski” o poljskom borcu pokreta otpora koji je pokušao da upozna komandu Saveznika sa užasnim masakrima u Poljskoj, kao i “Posljednji nepravednik”, intervju sa Benjaminom Murmelštajnom, austrijskim rabinom koji je bio jedan od jevrejskih administratora u logoru Terezienštad.
Lanzmanov posljednji film, “Napalm”, premijerno prikazan u Kanu 2017, zasnovan je na njegovim posjetama Sjevernoj Koreji, kada je bio mlad novinar, u kojem je otkrio i svoju kratku aferu sa lokalnom medicinskom sestrom. Potom je dovršio četvorodelnu seriju, “Četiri sestre”, koja se bavila iskustvima onih koji su preživjeli holokaust.
Godine 2011. dobio je Legiju časti a dvije godine kasnije počasnog Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.
Tri puta se ženio: francuskom glumicom Žudit Magre (razveli se 1971), njemačkom književnicom Angelikom Šrobsdorf (razveli se 1990) i epidemiologom Dominik Petitoru (vjenčali se 1995). Imao je dvoje djece: Anželik i Feliksa. Sin mu je preminuo 1997. u 24. godini od raka, prenosi Blic.
(guardian/M.K.)
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.