Ovakav čin smatran je herojskim, omogućavajući ratniku da ukloni sve tragove srama koji mogu da budu povezani sa njegovim imenom.
Za razliku od zapadnih kultura, u kojima se brojna društvena pitanja okreću oko krivice i mogu se odbaciti sudskim putem ili putem psihoterapije, kao i ispovijedanjem, koncept stida nalazi se u samom jezgru japanske kulture i ne može da nestane sve dok osoba ne uradi ono što od nje očekuje zajednica.
O tome nam govori i slučaj Japanca koji je preživio jednu od najvećih pomorskih tragedija svih vremena, čija je sramota, u kontekstu njegove rodne kulture, bila da to što se našao na licu mesta u noći kada je Titanik potonuo.
„Nepotopiv” je potonuo
Bilo je prohladno veče tog 14. april 1912. godine. Titanik, luksuzni putnički prekookeanski parobrod, bio je na četvrtom danu svog prvog, a ubrzo će se ispostaviti, i posljednjeg putovanja.
Iako su još ranije u toku dana dobijali upozorenja o velikim santama leda, ignorisali su ih. Nebo je bilo čisto, a more mirno. Nije bilo mjeseca, a ni vetra. Krenuli su punom parom naprijed.
Titanik je imao tri grupe od po dva osmatrača, koji su se meijnjali na svaka dva sata. Sasvim je sigurno da bi, da su okolnosti bile drugačije, vidjeli santu na vrijeme. Tamna strana ledenog brijega bila je okrenuta prema brodu.
– Ledeni brijeg, pravo naprijed – povikao je osmatrač Frederik Flit u 23.39.
Nisu ga vidjeli na vrijeme. Najveći brod svog vremena završio je na dnu Atlantskog okeana za manje od tri sata. Sa njim se utopilo i oko 1.500 putnika i članova posade. Procjenjuje se da je na brodu bilo 2.224 ljudi. Tragedija Titanika jedna je od najsmrtnosnijih mirnodobskih katastrofa u istoriji.
Među 704 osoba, koje su preživjel brodolom, našao se i Masabumi Hosono, jedini Japanac među putnicima. To što je preživeo nije privuklo pretjerano veliku pažnju medija. Lokalni list u San Francisku pisao je o njemu, a isto su učinili i Japanski mediji kada se vratio u svoju zemlju. Od tog trenutka Hosono je zažalio što nije stradao u ledenoj vodi.
„Bio sam depresivan, ne znajući šta će biti sa mnom”
Masabumi Hosono rođen je 15. oktobra 1870. godine. Nakon školovanja zaposlio se u državnoj administraciji Carskog Japana, tačnije u ministarstvu transporta. Godine 1910. odlazi u Rusiju, kako bi ispitao tamošnji željeznički sistem. Na putu ka domovini preko Amerike otišao je u London, gdje se kratko zadržao, a potom otputovao u Sauthempton odakle će 10. aprila, kao putnik druge klase, isploviti na Titaniku.
U noći između 14. i 15. aprila probudio ga je brodski stjuard. Nije mogao odmah da se izađe na palubu, jer je posada mislila da je bio putnik treće klase. Ipak, nakon što je dokazao da je u drugoj klasi, uspio je da dođe do čamaca za spašavanje.
– Brzo sam se obukao i otrčao na palubu, gdje sam vidio putnike kako jure na sve strane, a svi su nosili pojaseve za spašavanje. Bio sam radoznao i pitao šta se dogodilo, ali niko nije znao. Na palubi mi je mornar rekao da se spustim u potpalublje. Iako sam ga poslušao, nisam vidio da silazi mnogo ljudi, pa sam se vratio gore.Rekao sam mu da sam putnik druge klase i on me je pustio. Brzo sam se vratio u svoju sobu, uzeo torbu, ali sam zaboravio da uzmem sat, novac, naočare itd., zgrabio ćebe i žurno se popeo na gornju palubu. Na putu mi je jedan mornar rekao da ostanem na donjoj palubi, ali sam ga ignorisao.
Gledao je kako se broj čamaca smanjuje. Kada je oficir na desetom čamcu povikao da je ostalo još dva mjesta na jednom od preostalih čamaca. Jedan od muškaraca na palubi pojurio je ka jednom od dva slobodna mjesta, a Hosono se nije dvoumio i uskočio je u čamac. Ta odluka ovog četrdesetdvogodišnjeg državnog službenika koštaće mnogo.
– Bio sam pomiren da dijelim sudbinu sa brodom i da više ne vidim svoju voljenu ženu. Vidio sam čovjeka kako uskače, i uskočio sam i ja u čamac i bio spreman da me upucaju iz pištolja. Na svu sreću, oficiru i ostalima zaokupile su pažnju druge stvari – zapisao je Hosomo.
Kako je kasnije govorio bio je spreman da umre časno kao Japanac, ali je razmišljao o svojoj ženi i djeci. Isto tako, pričao je da je imao sreće jer je bio mrak i što se nisu vidjela lica, jer je smatrao da ga kao nekog ko nije bijele puti ne bi pustili u čamac.
– Za to vrijeme, sa broda su neprestano ispaljivane rakete za pomoć, plave boje i čuo se zastrašujući zvuk. Nisam mogao, a da ne osjetim jezu. Putnici su bili izuzetno mirni, nijedna osoba nije vikala. Žene i djeca su se prvi ukrcali u čamce za spašavanje. Za to vreme bilo je mnogo muškaraca koji su takođe pokušali da se ukrcaju, ali su ih mornari odbili, prijeteći oružjem. U to vrijeme, brod se već naginjao pod uglom od 45 stepeni – navodi u svom pismu.
I dodaje da je prizor ekspolzija i potonuća bio nevjerovatan.
– Nakon što je brod potonuo, ponovo su se začuli zastrašujući urlici i jauci onih koji su se davili u vodi. I naš čamac za spašavanje bio je ispunjen jecanjem, uplakanom djecom i ženama zabrinutim za sigurnost svojih muževa i očeva. I ja sam, isto toliko, bio depresivan i jadan koliko i oni, ne znajući šta će biti sa mnom na duge staze.
Na Karpatiji, brodu koji je spasio preživjele putnike, spavao je u sobi za pušenje i postao predmet podsmijeha mornara. Tek kada im je pokazao zube zadobio je njihovo poštovanje. O tome šta se sve dešavalo svjedoči i pismo koje je počeo da piše svojoj ženi, na papiru sa monogramom čuvenog broda.
– Kako je pao mrak, sve spavaće sobe su prvo zauzele žene, tako da nismo imali sobe za muškarce. Spavali smo u sobi za pušenje u odjeći i obući, pokriveni sa dva ćebeta sa broda. Začudo, nisu me proganjale noćne more. Sljedećeg dana otišao sam na spavanje u 22 sata, kao i prethodnog. Da je to bila redovna plovidba, trebalo je danas da stignemo u Njujork, ali sticajem nesrećnih okolnosti nismo. Ovaj brod je prvobitno trebalo da stigne 18. aprila, ali prema onome što sam čuo, činilo se da ćemo stići 19. ujutru. Na današnji dan je bila prozivka za preživjele i prikupljanje ličnih podataka, a ja sam dobio etiketu sa imenom. U 22 sata pokušao sam da spavam u trpezariji kao juče, ali su dozvolili samo ženama, a muškarcima nisu. Bez izbora, otišao sam u sobu za pušače, ali je bila puna i apsolutno nije bilo mjesta za spavanje. Noć sam proveo u polusnu, naslonjen na stolicu. To je zaista bilo teško putovanje.
Kada je stigao u Njujork, zahvaljujući prijatelju otputovao je u San Francisko, gdje se ukrcao na brod za Japan. Prije polaska jedan dnevni list je napisao priču o njemu pod naslovom „Srećni japanski momak”. U rodnoj zemlji dočekali su ga brojni novinari dnevnih listova i časopisa, koji su ga intervjuisali, a jedan list uradio je i priču koja je opremljena fotografijom porodice Hosono.
Njegova sreća bila je kratkotrajna. Prvo su ga u Americi osudili da se na pokvaren način ušunjao u čamac. Jedan mornar je senatskoj komisiji izjavio i da su se on i još jedan putnik vjerovatno maskirali u žene da bi ušli, što je bila lažna optužba koja nije ni prenijeta u Japanu.
U Japanu je proglašen za kukavicu i ostao je bez posla. Školski udžbenici tog vremena su ga predstavljali kao primjer onima koji žele da budu nečasni, te je proglašen nemoralnim od strane jednog profesora etike.
Bio je odbačen i targetiran da je „izdao samurajski duh samožrtvovanja”, jer su smatrali da je njegova odluka bila sebična i da je zbog nje uskratio druge putnike da se ukrcaju i da je time osramotio svoju zemlu i sunarodnike, zato što žene i djeca imaju prednost a on nije bio ni žena ni dijete.
Hosonov postupak tadašnje japansko društvo označilo je kao anglo-saksonski, zbog čega su se Japanci osjećali osramoćeno. I ne, razlog za to nisu bile „tradicionalne vrijednosti Japana”, već prihvatanja „zapadnjačkih”.
Ipak, uspio je da se ponovo zaposli u ministarstvu transporta, u kojem je radio do kraja svog života.
Skinuto obilježje srama
Preminuo je 14. marta 1939. godine. Ipak, sramota je nastavila da živi u sjenci porodičnog imena. Njegova porodica je više puta objavljivala dirljivo pismo koje je uputio supruzi. Odlomci ovog pisma objavljeni su u Enciklopediji Titanika.
Međutim, krajem devedesetih, kada je „Titanik” Džejmsa Kamerona trebalo da počne da se prikazuje u bioskopima širom svijeta, njegov unuk, popularni muzičar Hauromi Hosono, osnivač grupe „Jelou medžik orkestra”, koja je osamdesetih stekla svjetsku slavu u elektronskoj muzici, objavio je posljednji ovo pismo. Ovaj put, na neki način sa njegovih potomaka skinuto je obilježje sramote, piše NIN.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu