Prebili su ih do zuba naoružani policajci, specijalci, Albanci koji, kobajagi, štite sve građane i služe im. A od kojih se, na sam spomen skraćenice ROSU, građanima koji su Srbi ledi krv u žilama.
Umjesto Zajednice srpskih opština, Srbi na sjeveru Kosova su dobili suzavac, pendreke, šok bombe, cipelarenje, psovanje majke četničke… Nemilosrdnu okupaciju. I kartu za put u jednom pravcu.
Novinari, koji su izvještavali iz Zvečana, Leposavića i Zubinog Potoka, tvrde da se „opasnost osjećala u vazduhu“ i da nasilje koje se u ovim mjestima desilo, za njih nije iznenađenje.
Zar je moguće da ono što su znali novinari, nisu znale ni obavještajne službe u Beogradu, ni kreatori „akcije“ u Prištini, ni čestiti ambasadori kvinte, koji, kobajagi, garantuju mir na Kosovu?
Ili su znali, ali su imali preča posla?
Nećemo sad o tome da li su Zvečan, Leposavić i Zubin Potok na sjeveru Kosova, ili u južnoj srpskoj pokrajini, da li je pravilno reći Kosovo ili Kosmet. Nećemo ni o visokoj politici, vjekovnim istinama i mitovima, o Briselima, sporazumima i aneksima.
Jer, o ljudima je riječ. O živim ljudima i njihovim patnjama. O bitisanju u stalnom strahu, o nasilju nad građanima koji su naivno povjerovali da je miran nenasilan otpor njihovo ljudsko i demokratsko pravo. O rukama podignutim u vis, koje su polomljene golom silom. O živoj glavi na ramenima!
Riječ je, dakle, o elementarnim ljudskim pravima. Znate ono: pravo na život i dostojanstvo, zabrana torture i ropstva, pa sve tamo do slobode izražavanja, okupljanja i udruživanja.
Ko štiti temeljna ljudska prava Srba na Kosovu?
Beograd? Aleksandar Vučić, u kojeg se Srbi sa Kosova kunu kao u boga? Vučić je na mitingu „Srbija nade“ rekao da „poslije prvog minuta napada na Srbe na Kosovu, Srbija neće sjediti skrštenih ruku.”
Rekao je to nekoliko sati nakon napada na Srbe u Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku. I nekoliko sati nakon što je borbenu gotovost Vojske Srbije podigao na najviši nivo i trupe poslao na administrativnu granicu.
I dan nakon što su Srbi sa Kosova, autobusima albanskih prevoznika, koji nisu gadljivi na srpske pare, masovno krenuli na spomenuti miting u Beograd, da iskažu ljubav velikom vođi.
Dok su se oni iskrcavali iz autobusa, njihove sunarodnike su, tamo kod kuće, tukli i maltretirali.
Ako mu je toliko stalo do Srba na Kosovu, zašto ih je Vučić zvao u Beograd, dok im kuća gori?
Ako mu je toliko stalo do Srba na Kosovu, zašto ih je Vučić prije deset godina gurao u „takozvane kosovske institucije“, da bi im prije nekoliko mjeseci „preporučio“ da napuste te iste institucije? Pa su ostali, ni tamo ni ovamo, kao ribe na suvom.
Kakav je plan akcije imao zvanični Beorad, nakon bojkota izbora na Kosovu? I nakon što su srpski policajci na sjeveru Kosova demonstrativno skinuli uniforme. I ostavili svoje sunarodnike bez ikakve zaštite.
Je li iko, iko, sjeverno od Sjeverne Mitrovice, mislio šta će biti sa ljudima koji žive na sjeveru južne srpske pokrajine?
Naravno, nije Srbe u Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku tukla i maltretirala srpska policija, nego specijalci takozvanog deomkratskog i proevropskog Kosova.
Nakon što je pala krv, predsjednica Kosova Ljosa Osmani je pohitala da se oglasi, poručivši da su čestiti ROSU specijalci vršili „ustavnu dužnost“ i branili „sve građane“ od „nelegalniһ struktura Vučićevih kriminalnih grupa“.
Nakon što je pala krv, premijer vlade u Prištini i ovlašteni pregovarač za „rješenje krize na Kosovu“, Aljbin Kurti, prvo nije rekao ništa. A kad se malo presabrao na svom Fejsbuk nalogu je poručio da bi odlazak gradonačelnika na njihova radna mjesta „trebalo da bude najnormalnija moguća stvar“.
I bilo bi normalno, da su gradonačelnici normalno izabrani i da cijela jedna zajedica nije prozvana kriminalcima!
Jer, šta je Kurti mislio i čemu se nadao, kada je na izbore na sjeveru Kosova izašlo samo tri odsto građana? Da li je stavio prst na čelo i zamislio se nad tom i takvom demokratijom? Nije, nego je krenuo da dugim cijevima implementira „rezultate izbora“ i „uvede u dužnost“ gradonačelnike koje je izabrala većina od ukupno tri odsto birača.
Ranije je mnogo puta poručivao da „neće dozvoliti da se na Kosovu formira Republika Srpska, plašeći vaskoliko pučanstvo albansko Republikom Srpskom, kao nekim čudovištem epskih razmjera. Divne li poruke za suživot i demokratiju!
Eto, tako funkcioniše famozni reciprocitet Beograda i Prištine.
A velike sile? Svemoguća kvinta? U pravu je bio Vučić, kada je rekao da su ambasadori kvinte znali šta Kurti smjera, ali ga nisu spriječili u tome.
Obavijestio je Kurti njihove ekselencije o namjerama da uz pomoć sile novo(ne)izabrane gradonačelnike „uvede na njihova radna mjesta“. Nije dobio dozvolu za to. Ali, nisu se predstavnici velikih sila baš pretrgli da se usprotive Kurtiju. Nisu ni ušima mrdnuli!
A sad izražavaju zabrinutost, pozivaju na deesklalaciju, i kobajagi žale slučaj. Može im se. Nisu njihove glave na panju!
I dok se Brisel, Rim, London, Pariz, Berlin i Vašington spremaju za još jedan idiličan proljetni vikend, dok zvanični Beograd i (ne)zvanična Priština bildaju svoju političku moć, zveckajući što vojnim što policijskim oružjem, a pogotovo jezikom mržnje… muškarci, žene i djeca u Zvečanu, Leposaviću i Zubinom Potoku sa strahom isčekuju novi dan.
Ko štiti njihova ljudska prava?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu