Ipak, u ovom intervjuu ima ponešto za ljude sa oba kraja politička spektra: i za one koji se zalažu za “kenselovanje” Rusije, ali i za one koji smatraju da je prije svega za Evropu korisno da Rusiju uključi u bilo kakvo mirovno rješenje u Ukrajini.
Čomski je u intervjuu objasnio koliki je njegov strah o izbijanju nuklearnog trećeg svjetskog rata, šta vidi kao rješenje za Ukrajinu, zašto ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog vidi kao časnog i hrabrog, kako je Putinova “kriminalna glupost” poklonila Americi Evropu na poslužavniku i šta je definicija “američkog ludila”.
O nuklearnom svjetskom ratu: Nikad nismo bili u ovako opasnoj situaciji!
Upravo u ovom trenutku čujete “herojske” izjave ljudi u Kongresu ili stručnjaka za spoljnu politiku koji kažu da treba da uspostavimo zonu zabrane letova za odbranu Ukrajine. Na sreću, u vladi postoji jedna mirovna snaga. Zove se Pentagon. Ona do sada stavlja veto na “herojske” izjave kongresmena, ističući da zona zabranjenog leta ne znači samo obaranje ruskih aviona, već i napad na ruska protivvazdušna postrojenja u Rusiji. Šta se onda dešava?
Trebalo bi da razumijemo i nešto što Pentagon bar dobro razumije. Rusi imaju dosta nuklearnog oružja. Ali oni imaju veoma ograničen sistem upozorenja. Oni koriste davno zastarjelo, radarsko upozorenje. SAD koriste satelitski sistem upozorenja. Dakle, ako se bilo šta desi bilo gdje, na terenu, u Rusiji, mi odmah znamo o tome. A Rusija ne zna ništa sve do neposredno prije napada, što znači da su veoma sklone tome da pogrešna upozorenja pogrešno protumače kao stvarno lansiranje projektila. I nemaju vremena za pripremu.
Mislim da nije postojao trenutak tako opasan kao što je ovaj, tokom nuklearnog doba.
Dva rješenja za Ukrajinu: “Borimo se s Rusijom do posljednjeg Ukrajinca”
Prije nekoliko dana bio je veoma važan intervju jedne od najuglednijih i najcjenjenijih ličnosti aktuelnih diplomatskih krugova SAD, ambasadora Česa Frimena. Veoma važan intervju. On je istakao da je aktuelna politika SAD, koju je oštro kritikovao, “borba protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca”. A Friman je istakao očigledno: SAD postavljaju stvari tako da unište Ukrajinu i dovedu do konačnog rata.
U ovom svijetu postoje dvije opcije u pogledu Ukrajine. Kao što znamo, jedna opcija je sporazumno rješenje, koje će Putinu ponuditi bjekstvo, ružnu nagodbu. Druga opcija je da Putinu i uskom krugu ljudi oko njega jasno kažete: “nemate bjekstva, ići ćete na suđenje za ratne zločine šta god da radite”. Šta to znači? To znači samo nastavite i uništite Ukrajinu i nastavite da postavljate osnovu za završni rat.
To su dvije opcije: a mi biramo drugu i hvalimo sebe kao heroje to što radimo: borimo se protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca. Ponekad ovo postaje komično ili groteskno.
Ne bih kritikovao Zelenskog, častan je i hrabar, ali Pentagon ima mudriji stav
Ne bih kritikovao Zelenskog. Djeluje sa velikom hrabrošću, velikim integritetom. Možete razumjeti i saosjećati sa njegovom pozicijom sa mjesta gdje sjedi. Međutim, Pentagon ima mudriji stav. Da, mogli bismo ući u rat. Mogli bismo da obezbijedimo Zelenskom mlaznjake i napredno oružje. Ubrzo bi Putin radikalno eskalirao napad na Ukrajinu, zbrisao bi je, on ima kapacitet da to uradi. I bili bismo u ratu, koji bi bio nuklearni rat, koji bi nas sve zbrisao.
Dakle, ne kritikujem Zelenskog; on je časna osoba i pokazao je veliku hrabrost. Ali možete da obratite pažnju i na stvarnost svijeta. U osnovi postoje dvije opcije. Jedna opcija je da vodimo politiku koju sada vodimo, da se borimo protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca. I da, tu politiku možemo da vodimo uz mogućnost nuklearnog rata. Ili možemo da se suočimo sa realnošću da je jedina alternativa diplomatsko rješenje, koje će biti ružno—ono će dati Putinu i njegovom uskom krugu otvor za bjekstvo.
Znamo da je osnovni okvir neutralizacija Ukrajine: neka vrsta sporazuma za region Donbasa, sa visokim stepenom autonomije, možda u okviru neke federalne strukture u Ukrajini, i priznanje da, htjeli mi to ili ne, Krim nije na stolu. Možda vam se neće dopasti, možda vam se neće dopasti činjenica da sutra dolazi uragan, ali ne možete da ga zaustavite govoreći: „Ne volim uragane“ ili „Ne priznajem uragane“. To ne čini ništa dobro. A činjenica je da svaki racionalni analitičar zna da je Krim, za sada, van stola. To je alternativa uništenju Ukrajine i nuklearnom ratu. Možete da dajete herojske izjave, ako želite, ali to nikome ne koristi.
O definiciji “američkog ludila”
Američki strateški stav uspostavio je Džim Matis iz Trampove administracije. On je ovakav: Moramo da pređemo sa onoga što se zvalo Globalni rat protiv terorizma na konfrontaciju sa ravnopravnim silama, Kinom i Rusijom. Moramo da budemo dovoljno moćni da bismo mogli da pobijedimo obje u nuklearnom ratu. Ako postoji bolja definicija ludosti, bio bih zainteresovan da je čujem.
Ustvari, čuli smo bolju definiciju ludosti. Kada su demokrate ušle, Džo Bajden je promijenio strateški stav rekavši da moramo da opkolimo Kinu sa državama stražarima. A mi moramo da unaprijedimo njihovo naoružavanje preciznim oružjem usmjerenim na Kinu.
Moramo da povećamo vojni budžet da bismo se branili od Kineza i Rusa. Njemačka mora da poveća svoj budžet za odbranu jer bi Rusija mogla da je napadne. Ruska vojska, koja ne može da osvoji gradove udaljene 30 kilometara od ruske granice koje ne brani moderna vojska, spremna je da napadne Njemačku. Tako da treba da vjerujemo. Dakle, Njemačka mora da poveća svoj vojni budžet.
Možete vidjeti zašto smo tako uplašeni. Ovo seže daleko u američku istoriju, unazad do Deklaracije nezavisnosti. Pobožno je citiramo svakog 4. jula: osuđujući kralja Džordža Trećeg jer je protiv nas pustio “nemilosrdne indijske divljake”, čiji je poznati način ratovanja bio uništavanje i mučenje nevinih Amerikanaca koji upravo dolaze sa cijevima mira. Mi samo moramo da se branimo. Strašno je kako smo stalno pod napadom.
O Putinovoj “kriminalnoj gluposti” i američkoj težnji da stavi Evropu u svoj džep
Ako pogledate istoriju Evropu, koje je bilo najdivljije mjesto na svijetu vijekovima, oni su konačno postigli mir 1815. godine, Bečki kongres, ugađajući svim zaraćenim silama, uključujući i poraženu silu, koja je posljednjih godina bila agresor, odnosno napoleonsku Francusku, koja je praktično osvojila Evropu. I to je dovelo do vijeka kada je uglavnom vladao mir. To je trajalo do 1914. godine.
Šta smo radili poslije Prvog svjetskog rata? Nismo uveli Njemačku; umjesto toga kaznili smo Njemačku. Rezultat? Nacistička Njemačka.
Poslije Drugog svjetskog rata postojala je mogućnost da se Rusija uključi u opšti sistem mira, trgovinske integracije, komercijalne integracije, kulturne imigracije i tako dalje, što je predložio Šarl de Gol, jedan od rijetkih uglednih državnika koji je bio i u post-ratnom periodu. To je ono što je on nazvao “Evropa od Atlantika do Urala”, bez vojnih saveza. Gorbačov je 1991. godine, kada se Rusija raspadala, predložio viziju nezavisne Evrope od Lisabona do Vladivostoka, bez vojnih saveza.
Od Drugog svjetskog rata, stav SAD je bio da Evropa treba da bude podređena Sjedinjenim Državama. To je jedna opcija. Druga opcija je Evropa kao nezavisna sila u svjetskim poslovima, bez vojnih saveza – ta je borba sve od Drugog svjetskog rata, veoma živa i danas.
Makron i njegove ograničene inicijative prema Putinu gurale su u istom pravcu. Putin je u svojoj kriminalnoj gluposti izgubio priliku. Da postoji ijedan ugledni državnik u Kremlju, ono što bi uradio jeste da su iskoristio tu priliku. Evropa je imala mnogo razloga da želi bolje odnose sa Rusijom. Moglo je da upali. Ne znamo. Nisu probali.
Umjesto toga, Putin je uradio ono što čini svaki čovjek nasilja: posegnuo za nasilnom opcijom, napao Ukrajinu zločinačkom agresijom i predao Sjedinjenim Državama na srebrnom poslužavniku njihovu najvatreniju želju: Evropu duboko u džepu. Više nego ikada ranije. Najveći poklon koji je Kremlj mogao dati Vašingtonu, dok sebi zabija nož u leđa. To je trenutno stanje u svijetu. A Evropa na to pada, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu