Sudeći po prodaji nekretnina i u ovo doba, mnogi. Krediti su „passe“, prevaziđeni, demode, nepoželjni. Kredite uzimaju samo oni koji baš moraju. Koji nemaju nasljedstvo, bogatu tetku u Australiji, muža na funkciji.
Stanove na kredit, uglavnom, kupuju parovi, tek vjenčani ili sa djetetom. Od dvije plate, kada plate ratu za kredit i namještaj, ostane im malo toga. I tako, u najboljoj varijanti, narednih 20 godina. Porodica se stisne u četrdesetak kvadrata, jer za više se nema.
Sušta suprotnost su im oni koji imaju vlastiti novac u šteku. Kada znamo koliko su plate ovdje, logično je da se priupita čovjek, ko to može sebi da priušti. Odakle im keš? Naslijedili ga, nešto prodali, uštedjeli, možda i zaradili?
Nema tu nikakvog ekskluziviteta. Za gotovinu kupuje običan svijet… Roditelji iz Mrkonjića, Šipova ili Gradiške koji žele da im se djeca ne zlopate na školovanju u Banjaluci. Narod, rasut po svijetu, štedio godinama, pa „izvali“ stotinak hiljada evra za nešto u rodnoj grudi. Sin ili ćerka čiji roditelji prodaše seosko imanje, porodičnu kuću, komad šume, pa dadoše djeci da im pomognu…
Na sve strane govori se o krizi, a tržište nekretnina nikada življe. Gradi se na sve strane, kvadrati sve skuplji, od Banjaluke do Trebinja. Doduše, idu najčešće manji stanovi, ali imati svoj krov nad glavom neprocjenjivo je.
Još se nešto promijenilo u svijetu nekretnina. Sve veća je potražnja i prodaja placeva i gradnja kuća. Ko kaže da svi žele u centar? Za istu cijenu može se kupiti stan od 40 kvadrata u gradu i napraviti kuća od stotinak kvadrata u okolini. Oni koji cijene prostor, privatnost i mir, istina je, i nemaju puno novca, skuće se izvan grada. Kako im je doći do centra, po lošim putevima, nepovezanim autobuskim linijama, druga je priča.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu